Čežnjo, tebi žudnja nije drugo ime
Ljubavi dar ti je predivan, i samo kratka šutnja
nepravdom je utihnula moju romantiku.
Sjest ću u strast, jer ti znaš de bez strasti
nema ni romantike.
A ona bi pak bila pusta mašta,
da ne slijedi bubnjeve srca.
Raznaknut ću jarbole jez znam da je
iza nijh Sunce,
koje će mi zrakom obojiti lice.
Tamom nosit će me oni vjetrovi ludosti,
kada strepiš kao da ti odlazi dijete.
Stresli su te svi živčani izdanci jer to je brutalna igra hladnog medijatora.
On nije vičan toploj rijeći kojom bi tvoju blagot lišio nasilja straha. Svaki glas je hladan koji vrleti nije znojio da bi do tebe došao.
Plavi baršun
Penjem se snagom kamena
vrletima tvojih uzdaha, i kroz znoj
jedva nazirem vrh.
Penjem se tamo visoko, jer je samo tamo
nepristupačni Plavi baršun
dohvatljiv kao najljepša slika.
I kada kroz trepavice što mi kaplju
ugledam tvoju prekrasnu sliku, ti mi
u njoj potpuno nestaneš.
Naprosto mi odeš u trenutku,
taman u onom trenutku, kada sam mislio
da te mogu fokusirati.
I ne pitaj me više gdje se izgubila boja neba,
jer ono crvenilo je vatra
u kojoj su se istopila naša tijela.
Onda mi se ti opet vratiš kao Plavi baršun,
trepćeš nevjericom u potrazi za harmonijom
Sebe, tijela, prostora i vremena.
Ja te molim ostani tako još samo toliko,
da te se nagledam do vjećnosti ako ona postoji.
Je, i oni mogu pogriješit, smlavit ti nerve, a ti si na koncu samo sretan što to nije tvoja pogreška, a stres i neka tvoja prava pa građanska država i zaštita e to je znanstvena fantastika.
Izazvat ću ti tijelo i sve što je u njemu sada
i sve što će u njemu biti,
i odnijet ću ti ga u beskraj.
Odnijet ću ti tijelo žudnjom na gorje visoko,
i vratit ti ga oblacima.
Svoje tijelo dat ću visinama vjetra da me šiba strašću,
a ti mi ga dlanovima smoždenog u krilo vrati.
Ja vino ne želim uvesti u ispovijest svoje ljubavi,
jer to bi bilo moje vlastito poniženje, a
tebi bi išle suze na oči.
I ti znaš da ja ne moram braniti našto tako snažno,
kao što je snaga onog prostora što nam ga omeđuju tijela
gdje nam osmjesi gube hrabrost.
Onaj sram što bacaš iza leđa još uvijek gledaju zidovi,
a znaš kako bi volio da to, jednog dana
gleda naša drhtava planina uronjena u more.
Darujem ti sve jarbole, jidra i katarke, i vrime iza onih škura di je samo jedno, va bene ? sreću predalo budućnosti za koju nismo znali da je davno negdje zapisana. Sudbinom dušo. Daj mi rukicu…
Vrludava staza nejprije je dala naslutiti, zatim je
strašila štršećim slikama iz nekog stoljeća
kamene siluete gorde ljepotice
Već podbočena drvetom kao surogatom njene čvrstine, kao da
je kazivala kako sada nekim kraćim vremenom
mjeri zaštitni zid ismeđu sebe i trajanja svijeta
U tu pomalo zastrašujuću mirnu kamenu gordost, tvojr oči
kao da su plovile davnim utočištima
utvrdrdama ili nekim vojničkim klopkama, Svejedno !
Ono što si mogla dotaći ispod zvonika, taknula si
kao dodirom svile i kazala da su kiše
stare a kamen novi za sve slapove vremena koje dolazi
Orubljena zidinama izgledala si kao svijećnjak, koji mi
svijetli dar što nije iskrio mojim očima
već dušom nekog patentiranog uživaoca
Tvojim svilenkastim pogledom ostavili smo, taj tako
magični hram onim ubranim cvijetom kada si mi
u očima vidjela nebodere umjesto
Gorde ljepotice podbočene surogatom trajanja…
Nakon najgoreg dijela dana
polako nestaje svjetlosti trag
Trag koji je postojao prije svega
I trag koji ostaje poslije svega
Iza najgoreg dijela dana
i plaže ostaju same jer se tada
sa njih vrijeme povuće na bregove
Ostaju opet samo tragovi
tvojih stopala u mojem krilu
Pietra pelosa - Kosmati kamen, bio je dar tebi. Kamena ljepotica zarobljena na vrhu litice. Zato sam te upozorila da šutiš, ona tako stoljećima spava, činilo mi se da bi joj i buka glasa u tom beskrajnom miru mogla naškoditi.
Luciji po sjećanju prepričane legende
o Henriju Morganu i Dvigradu kraj Kanfanara
Bio je Dvograd pa ga premetnuli u Dvigrad, a u vrijeme
kada je bio Dvograd svatiše da ga mogu
podijeliti da dva ali to naravno nikad neide
Ispod ladonje pored šterne nakon druge litre Biske, i muktaroši
od velikana se napijaše a legenda ne pamti
dal' uz resku sablju ikad i njega počastiše
Ni suknja ijedna nije pored njega prošla, a da njino tilo
ko' jarbol snašna ruka nije gnječila
u legendu o Henriju Morganu
Ni Stijenu Krug koja legendi Dvigrada svjedoči, danas ne
maze meka stopala ženska što smrt
ponora tražiše u obrani časti djevojačke
Kad nevolja glasom stiže legenda ode bez blaga silna, i negdje na
Jamajci nakon utrobe potrunule od Biske
mornarski Rum dobiva ime Morgan
Svi što blago i danas traže jezom kamen natrag pokopaju, jer riječi
Vraga iz utrobe crne skiće da se okane bogatstva te sriće
jer će visit na jarbolu ko' Španjoli što su blago smrću platili
Gledam Stijenu Krug kojoj bi tvoja stopala danas, pticom nošena
branila ljepotu kamena i tijela u spomen svih
ljubavi koje čast nisu tražile smrću
Henri Morgan umro je na Jamajci 1688. godine. Ne zna se gdje je
završilo blago jer ga ni u Mrganjima nema. Dvigrad krasi okružje
Kanfanara a moje dislocirane misli već kao da su okamenjena legenda.
Nisam uspjela to pogledat, zakasnila sam, ali znam kako mirišu akacije i kako su još Ilirke cijenile peruniku.
Meni je zanimljiva ona legenda o Epulonu i Nezakciju, koliko je vjerovati Rimljanima iz čijeg jedino pera ostaju svjedočanstva, o Epulonovoj naredbi kojom je zaprijećena svaka mogućnost mentalne defloracije tako da su Rimljani i nakon osvajanja utvrde ostali kratkih rukava i bila je to Pirova pobjeda a nad svim je ostala šutnja kao zavjetni kamen.
Dvigrad je sljedeća postaja.
Bilo je to vrijeme brzine u kojem je oko žudjelo podražajem i stravično kratko vrijeme potrebno za koncentraciju i pamćenje legende Dvigrada. Zapis olovke nije bio nadohvat ruke a feromagnetična površina trpjela bi kao štraca koja je prebrisala Pokemone. Valjalo je pamtiti brzo i oštro a to je teško kada je emocionslni potencijal dislociran. Slike su ostale kao zapis a riječi još zvone. Onaj nadnaslov je podsvjesna intervencija uma koji je imenom ciljao koroštenju uobićajenog žurnalističkog koncepta
Ja ne znam što zna Zavjetni kamen ali znam da se recikliranjem prošlog stvara uvijek nešto novo umotano u vremenske inserte politike.
Skup “Tomizza i mi”
“ Osim rata vođenog nad istarskim nebom između mitske Minerve i Neptuna u vezi s nekim otetim runom, svi drugi su prolijevali istarsku krv. Od sukoba Histra s Rimljanima, kada je hrabri Epulon potukao Rimljane, pa evo sve do danas. No, i tu se već vidjelo da Histri nisu zainteresirani za klanje. Protjeravši Rimljane, Epulon i društvo zasjeli su u osvojenom logoru i počeli bančevanje sve u šesnaest. Da, to ga je opijanje stajalo kraljevstva, no meni su takvi siti i nažderani draži nego da su klali Rimljane”
Naravno, kada čitam ovako iznakaženu povijest i još iznakaženije misaone tvorbe, naravno je da već nakon tri rečenice moje komorice mozga ne dozvoljavaju takvu penetraciju, i naravno tvore neku verziju gdje se rat ne “vodi u vezi s nekim otetim runom” itd,itd, itd…
Vremenom mi posteje sve bliže zašto i dalje postoji zavjetno kamenje a valjda i stijene koje ću dodirnuti.
A opet legenda kaže priču o kolektivnom samoubojstvu. Znajući nadmoćnost Rimljana i njihovu sirovu potrebu za zadovoljenjem nagona, svaki rat traži iste žrtve, i osjetivši se nemoćnima u obrani časti nježnih perunika, oni raspleše njihove pletenice, kose zavijore i još uvijek šume u stablima akacija.
More galami, jedra drhte, kava miriši, dobro ti jutro
Kiša je kišila šumom sna, a tvoje lice
uspavao sam brojanjem plavih kockica jer su
neboplave i tamo odlazi tvoj san
Dok sam šaptom ljuljao kolijevku, ti si
se opirala riječima koje su ti njišući se
zapravo pjevale šutnjom
Kada si snom otišla u sanje ja sam sjedio, u onom
svom ludom beskraju između ponoći i jedan
između jedan i dva i jutra do dana
Tvoje ptičje note topio ja dan u krošnji, a lice
ti je razdanio miris akacije jer je i on
sastojak prirode od koje si nježno satkana
Ja sam se budio kao da mi je svijet otrgnut, od dubine
pogleda u tvoje trepavice koje kao
kao da nisu željele izaći iz sna
Tvoj san bio je pjesma koju si pjevala, baš kao
da ti se sve tada događalo u zbilji
i zato je tako lako bilo reći
Dobro jutro ljubavi
Moje latice razgrnule
su pahuljice
Ispod snijega ledena jedva
sam provirila
Moje okice
Ali moje okice su plave
kao more potočnica
Sve drugo cvijeće
uhvatilo se za rukice
u vjenčić sreće
Ti nisi Visibaba !
Sada ponovo pada plava noć
i došao je Mjesec
Svijetli pahuljicama
i na moje vriježe opet pada snijeg
Na licu mi se tope
plave suze
Kad malo narastem
opet ću razgrnuti snijeg
Poklonit ću se pred tobom
Morisom ljubavi
molit ću te
Ne uberi me
Samo me dugo drži pored sebe i
pusti da nanam u svitanju proljeća
Odgovori uz citat
Pravila postanja