Okupimo se kao složna obitelj i pomolimo se za našeg prijatelja i dobročinitelja,našeg tješitelja i pravog pravcatog prijatzelja......gradimo još uvjek nezavršenu nam Katedralu.
I ja danas idem na Kamenita vrata zapaliti svijeću.
Dođe mi ponekad u san. Moja baka. Onakva kakvu je više nisam znala. Pa se onda primoram i vadim iz sebe sjećanja tražeći njeno lice iz mladosti. Iz vremena dok me za ruku vodila u svoju sobu punu tajanstvenih ženskih mirisa. Ta je soba živjela potpuno svojim životom. Tiha, po strani, potpuno izdvojena od radnog dijela kuće, s ogromnim prozorom zastrtim plavim zavjesama od baršuna. Tim ću se zavjesama vratiti kad stanem na svoje noge i kad odrastem i kad se baka više neće vraćat na priče koje mi je pričala dok sam bila mala. Tada je to bila neka urotnička veza u kojoj je moja mama isključena bila. Ona kao da je jedva čekala da se otrgne da bi pripadala urednom svijetu moga tate. Kad bi ja i baka ušle u njenu sobu, danas mi je to jasno, bilo je to nešto poput inicijacije, za nešto što ću otkriti puno kasnije kada više neću putovati vlakom, s mamom i tatom, k njoj.
Emil i Elizabeta sreli su se u Beču. Ona je pisala stihove i bolovala od šećerne bolesti, plesala valcer i sanjala o velikoj ljubavi. On je gradio kuće.
Tata je taj dio naše biografije uvijek zaobilazio. Možda zato što ne miriši na smilje.
To be continued…
Pravila postanja
Odgovori uz citat