Budete li imali strpljenja, pročitajte ovu pjesmu u kojoj je kao temperom oslikana Ljubav.
Jacques Prevert posvetio ju je jednom veličanstvenom cvijetu...
TA LJUBAV
(pour fiore magnifico)
Ta ljubav
tako silna,
tako drhtava,
tako nježna,
tako očajna...
Ta ljubav
lijepa kao dan
i ružna kao vrijeme...
Ta ljubav
tako stvarna..
Ta ljubav, tako divna,
tako sretna, tako vesela,
i tako jadno drhteći od straha
k'o dijete u mraku,
a tako sigurna u sebe
k'o neki spokojni čovjek usred noći...
Ta ljubav koja je izazivala strah kod drugih,
gonila ih da govore i primoravala da blijede...
Ta ljubav vrebana,
jer te druge mi smo vrebali gonjeni, ranjavani,
gaženi, dotučeni, poricani, zaboravljeni
zato što smo tu istu ljubav mi gonili, ranjavali,
gazili, dotucali, poricali, zaboravljali...
Ta ljubav cijela, cjelcata,
još toliko živa, a sva ozarena,
to je tvoja ljubav,
to je moja ljubav,
Ona koja je bila,
to osjećanje je uvijek novo
i nije se izmijenilo,
toliko stvarno kao neka biljka,
toliko drhtavo kao neka ptica,
toliko toplo i živo kao ljeto...
Možemo oboje otići i vratiti se,
možemo zaboraviti,
a zatim ponovo zaspati
pa probuditi se, patiti, bditi,
pa ponovno zaspati,
sanjati i smrt,
zatim probuditi se, osmjehnuti se,
smijati se, i pomladiti se...
Naša ljubav zastaje tu,
tvrdoglava ko magare,
živa ko želja
svirepa kao sjećanje,
hladna kao kajanje,
nježna kao uspomena,
hladna kao mramor,
lijepa kao dan,
nježna kao dijete
gleda nas smješeći se
i kazuje mnogo ne govoreći ništa...
A ja je slušam drhteći,
i vičem...
Vičem za Tebe,
vičem za sebe,
i preklinjem Te
za Tebe, za sebe, i za sve one koji se vole
i koji su se voljeli...
Da, ja im vičem
za Tebe, za sebe i sve druge
da ne znam!!!
Ostani tu,
tu gdje jesi,
gdje bila si nekad!
Ostani tu,
tu gdje jesi,
gdje si bila nekad,
Ostani tu !!!
Ne pomiči se!
Ne idi!
Mi koji smo voljeli,
mi smo te zaboravili,
ali ti nas ne zaboravi,
jer nemamo drugog do tebe na zemlji...
Ne dopusti nam da postanemo hladni,
da se udaljavamo sve više,
odemo gdje bilo...
Daj nam znak da si živa,
a mnogo kasnije na ivici nekog šipražja,
u šumi uspomena,
ukrsni odjednom,
Pruži nam ruku i SPASI NAS!
Istina i traženja..
Koliko lutanja daljinama, koliko kilometara pustinje, pješčanih oluja, uzburkanih mora, polomljenih jedara, napuklih ankora… koliko izranjavanih stopala, tragova krvi koja je ostajala za mnom na kamenu… Koliko napora, privida u mojim traženjima duginih boja Istine…
Prvo što ugledah jutrom bijaše jesenja kiša kako natapa žednu zemlju donoseći hladnoću sjevernih šuma… Osjetih hladan samrtni dah na licu i potom laž umotanu crnim plaštom što netom je ispuzala ispod mojih bosih stopala i stala me gušiti cereći se nakaznim smijehom moga poraza.
Bosonoga potražih odgovore obilazeći sve kutove i zakutke srca sa suzama koje su me gušile, tekle u potocima… Posegnuh za jedinom, mojom Istinom da me spasi, sačuva, jer jedina Ona to može. A ona je tako drhtala od hladnoće poput kakve sirotice u mećavi i tresući se grozničavo drhtavim glasom upitala - "tko me još treba kad smo za uzvrat dobile noževe od hladnih, oštrih riječi koje su nas ranile?"
Kome je ledeni trn zaboden u srce Kaj? Umiru li bol i strah, umire li ona jedina moja dragocjenost - Istina? Ona što drhti i dalje jecajući, ona koja je zaboravljena, ona koja je još jedina ostala sama na svijetu da se bori protiv laži, licemjerja, zlobe… kao Jean d'Arc…
Ona… krhka poput porculana, a meka poput paperja koje u proljeće prosipa cedar milujući mi obraze, brišući mi suze i zapličući se u kosi… Jedina..
Je li je potrebno tražiti ili je potrebno potražiti i preskočiti prepreke koje smo u sebi podigli protiv nje...?
Spušta se večer, drhtim, a Ona se smiruje čuvana u mojim njedrima… ne jeca više… Jedino tišinu prekida poneki teški uzdah kojim u grču uzima zrak, da bi disala, da bi preživjela… Vjetar s planine se provlači opet istim stazama i donosi pjesmu šuma, nadolazeće ledene zime… Čudni mir prikrada mi se… Vatra pucketa, toplina me njezina dotiče po obrazima.. Zagrljaj… Doma sam
Sretan Ti rođendan!!!
Želim ti sreću, ostvarenje snova... ali iznad svega želim ti Ljubav!!
Napisat ću ti jednu lipu, ali malo tužnu pismu... znat ćeš zašto baš ta...
Hvala ti na dobroti, prijateljstvu, hvala što vjeruješ u mene!!!
Un angelo non e'
Lei fra poco arrivera
e' il momento che asspettavo io da un'eternita
non riesco ancora a crederci
da me lei verra
ma l'ha detto sorridendo un'ora fa
Ed ho preparato gia
fiori freschi sulla tavola che fanno piu allegria
questa volta non e una bugia
a casa mia vera
lei stasera da quell'altro non andra
Nella mente sempre lei
come un'ossessione lei
che mi accende i sensi e la fantasia
e m'immagino di averla qui
e m'immagino di sringerla
fra le mie braccia di sringerla cosi
Nella mente solo lei
sulla pelle ancora lei
come un fuoco che non so lavare via
e negli occhi miei che sognano
io la vedo come un angelo
proprio lei che
un angelo non e'
Mezzanotte se ne va
e le stelle sul soffitto io le ho spente tutte gia
vado a letto e ripenso che
da me lei verra
ma l'ha detto un giorno tanto tempo fa
Nella mente sempre lei come
come un'ossessione lei...
I da znaš, da smo bliže da bi ti donila i da bi onda vjerojatno završili negdi na partiju uz
Sretan ti rođendan !!!
Ovog dječaka, sigurno ćeš prepoznati, volimo ga i ti i ja !
SUSRET S LISICOM
Hodi da se igramo, predloži joj mali princ. – Tako sam tužan...
Ne mogu se igrati s tobom, reče lisica. Nisam pripitomljena.
Ah! oprosti, reče mali princ.
A onda, razmislivši, doda:
Šta znači to »pripitomljena«?
Ti nisi odavde, reče lisica, što tražiš?
Tražim ljude, reče mali princ. Šta znači to »pripitomiti«?
Ljudi imaju puške, reče lisica, i oni love. To je prilično nezgodno! Ali oni uzgajaju i kokoši. Po tome su zanimljiivi. Tražiš li kokoši?
Ne, reče mali princ. Tražim prijatelje. Šta znači to »pripitomiti«?
To je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To znači »stvoriti veze«...
Stvoriti veze?
Naravno, reče lisica. Ti si za mene samo mali dječak sličan stotinama tisuća drugih dečaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama tisuća lisica. Ali, ako me pripitomiš, bit ćemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu...
Počinjem shvaćati, reče mali princ. Postoji jedna ruža... mislim da me je pripitomila...
To je moguće, reče lisica. Čega sve nema na Zemlji...
Ah! to nije na Zemlji, reče mali princ.
Lisica je izgledala vrlo radoznala:
Na nekoj drugoj planeti?
Da.
Ima li lovaca na toj planeti?
Ne.
Gle, pa to je zanimljivo! A kokoši?
Ne.
Ništa nije savršeno, uzdahne lisica.
Ali lisica se ponovo vrati na svoju misao:
Moj život je jednoličan. Ja lovim kokoši, ljudi love mene. Sve kokoši su slične, i svi ljudi su slični. Meni je dakle, pomalo dosadno. Ali, ako me pripitomiš, moj život će biti kao obasjan suncem. Upoznaću bat koraka koji će biti drukčiji od svih ostalih. Drugi koraci me tjeraju pod zemlju. Tvoj će me kao glazba pozivati da izađem iz rupe. A zatim pogledaj! Vidiš li, tamo dolje, polje puno žita? Ja ne jedem kruh. Za mene žito ne predstavlja ništa. Žitna polja ne podsećaju me ni na što. A to je žalosno! Ali ti imaš kosu boje zlata. Bit će divno kada me pripitomiš! Žito, koje je pozlaćeno, podsjećat će me na tebe. I ja ću voljeti šum vjetra u žitu...
Lisica ušutje i dugo gledaše malog princa:
Molim te... pripitomi me, reče ona.
Vrlo rado, reče mali princ, ali nemam mnogo vremena. Trebam pronaći prijatelje i upoznati se s mnogim stvarima.
Čovjek poznaje samo one stvari koje pripitomi, reče lisica. Ljudi nemaju više vremena da bilo što upoznaju. Oni kupuju gotove stvari kod trgovaca. A kako nema trgovaca koji prodaju prijatelje, ljudi više nemaju prijatelja. Ako hoćeš prijatelja pripitomi me!
Šta trebam učiniti? upita mali princ.
Trebaš biti vrlo strpljiv, odgovori lisica. Najprije ćeš sjesti malo dalje od mene, eto tako, na travu. Gledat ću te krajičkom oka, a ti nećeš ništa govoriti. Govor je izvor nesporazuma. Ali, svakog dana sjest ćeš malo bliže...
Sutradan mali princ ponovo dođe.
Bilo bi bolje da si došao u isto vrijeme, reče lisica. Ako dolaziš, na primjer, u četiri sata popodne, ja ću biti sretna već od tri sata. Kako vrijeme bude odmicalo, bit ću sve sretnija. U četiri sata bit ću uzbuđena i uznemirena; upoznat ću cijenu sreće! Ali ako budeš dolazio kad ti padne na pamet, nikada neću znati za koji čas da spremim svoje srce... Potrebni su čitavi obredi za to.
Šta je to obred? upita mali princ.
I to je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To je ono što čini da se jedan dan razlikuje od drugog, jedan trenutak od drugih trenutaka. Kod mojih lovaca, na primjer, postoji jedan obred. Oni četvrtkom plešu sa seoskim devojkama. Četvrtak je, dakle, divan dan! Idem u šetnju čak do vinograda. Kad bi lovci plesali kad im padne napamet, svi bi dani nalikovali jedan na drugi, i ja ne bih uopće imala odmora.
Tako mali princ pripitomi lisicu. A kada se dan rasa približi:
Ah! reče lisica... Plakat ću.
Sama si kriva, reče mali princ, nisam ti želio nikakva zla, ali ti si htjela da te pripitomim...
Naravno, reče lisica.
Ali ti ćeš plakati! reče mali princ.
Naravno, reče lisica.
Znači, time ništa ne dobijaš!
Dobijam, reče lisica, zbog boje žita.
Zatim doda:
Idi pogledaj ponovno ruže. Shvatit ćeš da je tvoja jedinstvena na svijetu. Vrati se onda da mi kažeš zbogom, a ja ću ti pokloniti jednu tajnu.
Mali princ ode ponovnoo vidjeti ruže.
Vi uopće ne sličite mojoj ruži, vi još ništa ne značite, reče im on. Nitko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama tisuća drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena
na svijetu.
Ruže su se osjećale veoma nelagodno.
Lijepe ste, ali ste prazne, reče im on još. Čovjek ne može umrijeti za vas. Naravno, običan prolaznik povjerovao bi da moja ruža sliči na vas. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam JA NJU ZAVOLIO ! Zato što sam NJU stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam NJOJ napravio zaklon. Zato što sam zbog NJE poubijao gusjenice (osim one dvije-tri radi leptira). Zato što sam NJU slušao kako se žali, hvali ili kako ponekad šuti. Zato što je to MOJA RUŽA !
I on se vrati lisici:
Zbogom, reče joj ...
Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna:
ČOVJEK SAMO SRCEM DOBRO VIDI. BITNO JE OČIMA NEVIDLJIVO !
"...Ovo je za mene najljepši i najtužniji predio na svijetu.
Gledajte pažljivo taj predio kako biste bili sigurni da ćete ga prepoznati ako jednog dana budete putovali po Africi, u pustinji.
I, ako vam se dogodi da prolazite tuda, zaklinjem vas, ne žurite, zastanite malo ispod same zvijezde!
Ako vam tada priđe neki dječak, ako se smije, ako ima zlatnu kosicu, ako ne odgovara kad ga pitate, odmah ćete se dosjetiti tko je on.
Budite tada ljubazni!
Ne ostavljajte me ovako tužnog: Odmah mi napišite da se vratio..."
Bio jednom jedan Mali princ kojem je trebao prijatelj...
A ja imam prave prijatelje i pravu prijateljicu.
Koliko god čitala Malog princa, uvijek me iznova rasplače.
Tako mi je drago da vidim i sličicu ovog dječaka.
…..I što su jidra
Dok se bore s vitrima
Ka fete sira
Dok ih lomiš prstima…
Ecco me, nije Tempera, a nije ni jutro.. Dunque, sad ka smo se ovako isčestitali (je li se to tako reče?A bit će… Moran priznat nije me dugo neka rič stavila 'vako na muke..), možemo lipo nastavit! Ja san spremna, valja još plivat, kraul nego, tako se najbrže dospije u porat…
Tihana što si mi utihla, ae, budi se, vi'š mene, ni neprijateljska artiljerija, ni teško topništvo me nije potiralo. Eh, ah, ne dan se, iman force se borit. Nemojte zamirit, ma je Mirakul doša u mene, pa sad slušan njega i Buru kako zavija oko kuće…
Kanjac, moga bi ti malo obić staro društvo, a ne da te sritnen na Palagruži i da ostanem ko riba na suhu ka te vidin…
A za ne virovat da san maloprije došla izvanka, iz amo reć, večernje šetnje po Buri… Neću se hvalit koga san srila, jer, na ovakoj hladnoći hrabrosti ponestaje…
Ma nisan mogla odolit toj glazbi što me vukla da je slušan, lipo san se naoružala, meko me paperje grijalo, odbijala san pomisao stavit kapu… taaaako san je tila slušat… Ma znan ja dobro šta me vuklo…a 'ko bi - Luna, moja blistava vladarica, sanjarsko moje biće… I tako me Bura nosila putevima, bez plana, bez reda… jednostavno lakog koraka… Zalutah u divljinu oštra, prijeteća zvuka, bez straha, u svoje nemire…
Melodija bijaše uhu lijek, miris njen opojan, svjež, a očima mjesečev pogled – sjaj sve dok tijelo ne osjeti drhtaj… Poželjeh se vratiti u moje toplo gnijezdo… Krv brže venama teče, lice se žari.. Magična Luna opet je pretočila svoj sjaj u moje oči… toliko je još pogleda u njima… Ovo je More oko nas.. Tempera… koliko boja još vidit se mora....
A ma prošlo je vrimena otkad san se ovako Bure nadisala…A vidin da se sve oko mene posmrzavalo…. Di je mladost? ) Alooo!!!! Neobična li dana danas !! Vjerujete li u snove?Snovi mogu postati stvarnost, barem na tren…
Dunque, danas je bio prekrasan, suncem (malo zubatim) okupan. Bura je pala, sve je nalikovalo jednom Miru, čistoći poželjnoj i očekivanoj…. Ali da ću danas bit na brodu to očekivala nisam!!! Ma ko bi me izvuka iz kuće po ovakom vrimenu, je lipom, ma brrrr…. I tako nazove prijateljica da siđem u Marinu dobro obučena (obučena ili obučena haha?) e, kao neko je iznenađenje… I krenem… a dospijem na brod, jedrilicu usrid ove hladnoće… E baš bi me natirala da mi je rekla… hmmmm… A oni dvoje doplovili iz pakleno-rajske divljine, weekend turneja po otocima.. mmm daaa... Ne zavidim, nego bi i ja tako… Kao djetetu kojem su ponudili čokoladu poželjeh uzeti kurs i otići… a di? Na sv. Andriju kad ne može na Palagružu, premalo vrimena….Želim vidjeti lanternu, svitlo njezino iako je dan… I stanem na provu, a sve je isprid mene i MOJE, i ničije više, i sve je drugo potonulo na dno kad ugledah opet daljinu ispred sebe kako se pjeni, doziva, diše… I nikakva Bura nije me mogla ugroziti, zalediti, samo dijeliti na beskonačan broj djelića mene s Morem, divljinom, hladnoćom a toplinom, šuštanjem jedara, škripom jarbola.. nepostojanost i strah bijahu za mene tako daleki, nepoznati... I baš kao da sve je to ispred mene - moje stajala sam ponosna, nepokolebljiva, čvrsta, uspravljena kao sama lanterna sve dok otok nije došao k'meni… Zagledah se u njegove stijene, oštre i bolne za nježna stopala, u pjenu podivljalog mora što nemilo udara, grize… u trenutku - bonaca u duši… I dok je sunce odlazilo a ja s njim sve dalje, u očima ostade taj trag, akvarel dodira srca, stapanja želje, sna, slučajnosti… još malo… i opet je kopno došlo k'meni.. sidro.. konopi…i skok na čvrsto, poznato… vez… sigurnost...
Stvarnost je slikovita, ali neka malo i virtuale…
Voli Vas Cvita
...como tempera...
Kako drukčije reći da je prekrasan dan, da je sunčano, da je hladno, a opet u srcu toplo? Sve baš podsjeća da je Božić blizu.. blaženi Mir se prikrada... Osluškujem glazbu s radija "Something about Christmas time"... i te riječi... triangli i zvončići zvone i "makes you wish it's Christmas every day...
U mislima mi Ljubav i Istina, traženje kojem posvećujemo živote ne znajući da je svaki trenutak traženja i trenutak nalaženja. U strahu od ostvarenja vlastitih snova, bojeći se da će oni otići, umiremo od straha samo pri pomisli na ljubavi koje će zauvijek nestati, na trenutke koji bi mogli ostati lijepi a nisu se dogodili, na blaga što su zauvijek ostala skrivena u pijesku. Jer, kada se to dogodi, patimo. Strah nas je od patnje, a taj strah strašniji je i od patnje same.
E, kad ti ja žrtvujen dio Lige prvaka, onda moš mislit...!
Bez obzira šta tvoj dičiji mozak zaključuje...
Opet si jidna! Nemoj. Sve ima svoje vrijeme...
Tuko!
DRAGOVOLJNO SE PRIJAVLJUJEM na lomaču!!!
Neka teću naloži ko nema grija !!!(A volila bi da to bude ANTE zvizdić)
Amo!!!
Šta se čeka !!!
ALOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO!!!!!!!!!!!!
Nestrpljiva SAN!!!!!!!!!!!!! ) )
Evo me Cvite da se javim na starom mjestu,starom društvu iako tu vidim i neke nove.
Nikakav sam u ovo vrijeme kad se sve priprema na proslave Božića i Nove godine na potpuno pogrešan način,samo neka pompa,kič i neukus,samo trošenje i sve je izgubilo smisao,doći ćemo isti kao Amerikanci(nedaj Bože).A u mene ništa nova,živim tako jer se tako valjda mora,inače počelo se pit vino od ove godine i fino je ispalo,baš me gusta morat ću utočit još jedan žmul.To ja malo vinom stimuliram psihu i da nema vina vjerojatno vam se ne bi ni javio,eto što vino čini od mene,skroz me poboljšava i izvlači iz mene ono najbolje,stari dobri plavac i malo dalmatinke ali samo malo da se dobije ona boja (neznam kako je opisat),ma tempera je to,sve je to tempera.
Ae,da ne zaboravim moram vam se pohvalit jednom fantastičnom večerom od neki dan u staroj konobi,slane sarđele brodet,vino i pjesma naravn,ma divota jedna.
Cvite polako po buri pazi da te ne ofuri,čudna je ta bura.Ja sam više za jugo,malo čudno ali je tako.
Cvite i Tihana laku noć pa se čitamo za vrijeme ovih festa.
A kad bi rekla da razumin sve i svakoga, bi li mi to kogo virova? Razumin, vino, razumin istinu, razumin Ligu prvaka, razumin More, razumin Jubav, razumin bol, razumin Strah... a razumin i južinu što se pomalo vraće... Evo, gledan nebo kako se muti oblačićima u slušan opet radio, namjerno, jer znan da je ovo vrime kad ću slušat zvončiće i triangle koji me kupaju milinom, a onda jedna pisma "Only cry" čijeg autora nikad saznala nisam... u daljini čuje se šum mora i... only cry... I vraća me u jedno lipo, lipo doba života, kad san otkrila glazbu i kao 13-godišnjakinja navijala na jukebox-u u Luna parku zajedno s još jednom Queenovom - Another one bites the dust... e taj bi me sitni gušt košta mislim 5 dinara, a onda bi sretna sjela na ringišpil i upijala svaki zvuk dok letim kroz topli litnji zrak, slobodna kao ptica koja ne želi baš ništa osim - letjeti zauvijek...
I gledam u prošlost iz daljine, udaljena miljama od nje, a opet u sebi ćutim tu istu strast slobodnog leta visinom, otkupljena u vremenu, zarobljena u visini širom raširenih krila, sretna i spremna za beskrajna lutanja... miles to go..
Odgovori uz citat
i da bi onda vjerojatno završili negdi na partiju uz
a približi:
Pravila postanja
