Budete li imali strpljenja, pročitajte ovu pjesmu u kojoj je kao temperom oslikana Ljubav.
Jacques Prevert posvetio ju je jednom veličanstvenom cvijetu...
TA LJUBAV
(pour fiore magnifico)
Ta ljubav
tako silna,
tako drhtava,
tako nježna,
tako očajna...
Ta ljubav
lijepa kao dan
i ružna kao vrijeme...
Ta ljubav
tako stvarna..
Ta ljubav, tako divna,
tako sretna, tako vesela,
i tako jadno drhteći od straha
k'o dijete u mraku,
a tako sigurna u sebe
k'o neki spokojni čovjek usred noći...
Ta ljubav koja je izazivala strah kod drugih,
gonila ih da govore i primoravala da blijede...
Ta ljubav vrebana,
jer te druge mi smo vrebali gonjeni, ranjavani,
gaženi, dotučeni, poricani, zaboravljeni
zato što smo tu istu ljubav mi gonili, ranjavali,
gazili, dotucali, poricali, zaboravljali...
Ta ljubav cijela, cjelcata,
još toliko živa, a sva ozarena,
to je tvoja ljubav,
to je moja ljubav,
Ona koja je bila,
to osjećanje je uvijek novo
i nije se izmijenilo,
toliko stvarno kao neka biljka,
toliko drhtavo kao neka ptica,
toliko toplo i živo kao ljeto...
Možemo oboje otići i vratiti se,
možemo zaboraviti,
a zatim ponovo zaspati
pa probuditi se, patiti, bditi,
pa ponovno zaspati,
sanjati i smrt,
zatim probuditi se, osmjehnuti se,
smijati se, i pomladiti se...
Naša ljubav zastaje tu,
tvrdoglava ko magare,
živa ko želja
svirepa kao sjećanje,
hladna kao kajanje,
nježna kao uspomena,
hladna kao mramor,
lijepa kao dan,
nježna kao dijete
gleda nas smješeći se
i kazuje mnogo ne govoreći ništa...
A ja je slušam drhteći,
i vičem...
Vičem za Tebe,
vičem za sebe,
i preklinjem Te
za Tebe, za sebe, i za sve one koji se vole
i koji su se voljeli...
Da, ja im vičem
za Tebe, za sebe i sve druge
da ne znam!!!
Ostani tu,
tu gdje jesi,
gdje bila si nekad!
Ostani tu,
tu gdje jesi,
gdje si bila nekad,
Ostani tu !!!
Ne pomiči se!
Ne idi!
Mi koji smo voljeli,
mi smo te zaboravili,
ali ti nas ne zaboravi,
jer nemamo drugog do tebe na zemlji...
Ne dopusti nam da postanemo hladni,
da se udaljavamo sve više,
odemo gdje bilo...
Daj nam znak da si živa,
a mnogo kasnije na ivici nekog šipražja,
u šumi uspomena,
ukrsni odjednom,
Pruži nam ruku i SPASI NAS!
Istina i traženja..
Koliko lutanja daljinama, koliko kilometara pustinje, pješčanih oluja, uzburkanih mora, polomljenih jedara, napuklih ankora… koliko izranjavanih stopala, tragova krvi koja je ostajala za mnom na kamenu… Koliko napora, privida u mojim traženjima duginih boja Istine…
Prvo što ugledah jutrom bijaše jesenja kiša kako natapa žednu zemlju donoseći hladnoću sjevernih šuma… Osjetih hladan samrtni dah na licu i potom laž umotanu crnim plaštom što netom je ispuzala ispod mojih bosih stopala i stala me gušiti cereći se nakaznim smijehom moga poraza.
Bosonoga potražih odgovore obilazeći sve kutove i zakutke srca sa suzama koje su me gušile, tekle u potocima… Posegnuh za jedinom, mojom Istinom da me spasi, sačuva, jer jedina Ona to može. A ona je tako drhtala od hladnoće poput kakve sirotice u mećavi i tresući se grozničavo drhtavim glasom upitala - "tko me još treba kad smo za uzvrat dobile noževe od hladnih, oštrih riječi koje su nas ranile?"
Kome je ledeni trn zaboden u srce Kaj? Umiru li bol i strah, umire li ona jedina moja dragocjenost - Istina? Ona što drhti i dalje jecajući, ona koja je zaboravljena, ona koja je još jedina ostala sama na svijetu da se bori protiv laži, licemjerja, zlobe… kao Jean d'Arc…
Ona… krhka poput porculana, a meka poput paperja koje u proljeće prosipa cedar milujući mi obraze, brišući mi suze i zapličući se u kosi… Jedina..
Je li je potrebno tražiti ili je potrebno potražiti i preskočiti prepreke koje smo u sebi podigli protiv nje...?
Spušta se večer, drhtim, a Ona se smiruje čuvana u mojim njedrima… ne jeca više… Jedino tišinu prekida poneki teški uzdah kojim u grču uzima zrak, da bi disala, da bi preživjela… Vjetar s planine se provlači opet istim stazama i donosi pjesmu šuma, nadolazeće ledene zime… Čudni mir prikrada mi se… Vatra pucketa, toplina me njezina dotiče po obrazima.. Zagrljaj… Doma sam
Sretan Ti rođendan!!!
Želim ti sreću, ostvarenje snova... ali iznad svega želim ti Ljubav!!
Napisat ću ti jednu lipu, ali malo tužnu pismu... znat ćeš zašto baš ta...
Hvala ti na dobroti, prijateljstvu, hvala što vjeruješ u mene!!!
Un angelo non e'
Lei fra poco arrivera
e' il momento che asspettavo io da un'eternita
non riesco ancora a crederci
da me lei verra
ma l'ha detto sorridendo un'ora fa
Ed ho preparato gia
fiori freschi sulla tavola che fanno piu allegria
questa volta non e una bugia
a casa mia vera
lei stasera da quell'altro non andra
Nella mente sempre lei
come un'ossessione lei
che mi accende i sensi e la fantasia
e m'immagino di averla qui
e m'immagino di sringerla
fra le mie braccia di sringerla cosi
Nella mente solo lei
sulla pelle ancora lei
come un fuoco che non so lavare via
e negli occhi miei che sognano
io la vedo come un angelo
proprio lei che
un angelo non e'
Mezzanotte se ne va
e le stelle sul soffitto io le ho spente tutte gia
vado a letto e ripenso che
da me lei verra
ma l'ha detto un giorno tanto tempo fa
Nella mente sempre lei come
come un'ossessione lei...
I da znaš, da smo bliže da bi ti donila i da bi onda vjerojatno završili negdi na partiju uz
i da bi onda vjerojatno završili negdi na partiju uz
Pravila postanja
Odgovori uz citat
