Problematika koja se obraðuje u djelu: - Opis sumornog interijera aristokratskih obitelji u propadanju
- Ilustracija svih slojeva hrvatskog društva (od stanovnika velegradskog
podzemlja preko graðanskih salona)
- Razoblièavanje ljudskog karaktera i prodiranje u mehanizam ljudske
duše
- Analizira moralnu i psihološku stranu ljudskog života
- Opisuje psihologiju ljubavi, roditeljstva, braka, prijateljstva, i ponire u
dušu umjetnika i intelektualaca
- Realno oslikavanje tragiène strane ljudskoga života s naglašenim
osjeæajima suæuti za ljudska stradanja i patnju
- Socijalni položaj ljudi u odreðenom povijesnom razdoblju
- Razlièito poimanje oèinske ljubavi
- Opisivanje odnosa izmeðu likova i problemi politièke scene
Struktura djela:
Roman prikazuje propadanje senjskih patricija u prvim desetljeæima
XIX.stoljeæa u kojim se prati generacijsko kretanje obitelji Stipanèiæ,
s posebnim usmjerenjem na posljednja dva naraštaja. U obitelji vlada
nejednak položajdjece, sva pozornost se pridaje jednoj strani,a potpuno
se zapostavlja druga strana. Roman je svojevrsna analiza socijalnih,
moralnih i psiholoških sastavnicatadašnjega hrvatskoga društva.
Književna vrsta:
Roman, u kontekstu hrvatskoga realizma kao specifièna pojava gdje se
narušava kanonsku strukturu realistièkoga romana s prvim nagovještajem
modernistièkoga proznoga izraza. U njemu je prikazana posebna tehnika
izražavanja: pripovijedanje, opisivanje, dijalog, monolog, pismo, dnevnik,
memoarski zapis, komentar. Neprestano prekidanje fabule,
gdje su zastupljeni opisi interijera, eksterijera, krajolika, te opisi likova
(portreti). Opisi imaju ulogu socijalne i psihološke karakterizacije likova.
Inspiracija iz sliènog djela:
Opisivanje karakternih likova i promatranje ljudske duše,
iobjektivno opisivanje dogaðaja u prirodi zbivanja ljudskih osjeæaja.
Takvipripovjedaèi dogaðaja podsjeæaju nas po stilu i naèinu pisanja na
Balzaca, a opisivanje interijera, eksterijera i krajolike na Turgenjeva i
Kozarca. Možda ima malo doticaja sa stilom pisanja Rousseauova Emila.
O djelu:
U jednoj uglednoj senjskoj obitelji, gazda Ante Stipanèiæ je zgodan èovjek,
vrlo sebièan i osjeæajno hladan. S obzirom da okolina utjeèe na èovjeka,
on je vrlo strog otac, obrazovan èovjek koji želi da mu sin bude bolji od
njega. U svome sinu vidi sve i zapostavlja kæer, prema kojoj se
nepravedno postavlja i samo misli na ugled imena Stipanèiæ,
te svojukarijeru. Majka je nježna i svjesna, pokorno sluša muža i brine se
o djeci. Nema mnogo utjecaja na muža, veæ se ponaša kao sluškinja,
jer nebi voljela da je muž odbaci, to bi u narodu bila velika sramota.
Otac sve èini kako bi njegov sin svojim uèenjem podigao ugled obitelji,
ali u dodiru sa lošim društvom postaje neodgovoran. Loše se odnosi
prema ocu, koji mu sve pokušava omoguæiti da završi fakultet u Beèu.
Kæerka Lucija je mlada, lijepa djevojka koja traži malo slobode,
ali je otac zapostavljakao da ne postoji i ona biva nesretna i tužna.
Odrastanjem se za nju zanimaju mladiæi, ali njen otac ne poštuje njene
želje, veæ ju majka samo tješi. Obitelj je podijeljena na muški i ženski rod,
što je u devetnaestom stoljeæu bio obièaj. To znaèi da žene nemaju
nikakva prava, a otac je glava obitelji, koji si previše umišlja.
Kraj završava osiromašenjem obitelji, tragedijom, smræu kæerke i majke.
Sadržaj:
Zima je 1834. godine u Senju. U bijednoj sobici Valpurga Stipanèiæ,
udovica patricija Ante Stipanèiæa, provodi dane sa svojom kæerkom Lucijom. Valpurga je suhonjava, sitna žena oko 46 godina i brine se o
svojoj kæerki Luciji koja je oboljela od tuberkuloze. Ležala je ona
zatvorena u maloj sobici u kojoj je zrak bio pretopal i težak,
no majka nije dala otvarati prozore, da joj se kæer još više ne prehladi.
I
Lucija je izgledala mnogo mlaða od svoje dobi. Imala je smeðe oèi,
a ten joj je bio bijel, fin, gotovo proziran. Bujna tamna kosa, crvene usne,
tanahan struk, a malene grudi kao u èetrnaestogodišnje djevojèice.
Kako je majka nije puštala van iz kuæe, to se Lucija ljutila.
Ona bi rado otvorila prozor da vidi kakav je život na ulici, a njezin je bio
dosadan i muèan.
«Poštar! Marko!» - klikne Lucija, stari listonoša, znanac njihove kuæe,
jedini èovjek koji je svakog mjeseca donosio slatke nade njezinom srcu,
jedini koji unosi malo života u taj grob! Pismo je bilo od njezinog
ljubljenog Alfreda, no koliko puta se pitala, da li on nju ljubi?Zar bi on
mogao izdržati duge dvije godine, a da nju ne doðe vidjeti? Ona nije znala
da su to lažna pisma. Nije znala da to pismo piše netko drugi po nagovoru
njezine majke, kako bi joj bar malo uljepšala taj sumorni život.
II
Ni njezina majka nije bila zdrava, veæ je odavno bolesna na srcu i svaka
uzrujanost izazove osjeæaj kao da æe se ugušiti, no ona je mislila samo na
Lucijino zdravlje. Majka joj je prièala o povijesti bogatih patricijskih obitelji, njezinih Domazetoviæa i oèevih Stipanèiæa. Ratovanjem su se
obogatili, ali je sve to išlo po oèevoj volji njenom bratu Jurju,
koji je to trošio živeæi lagodno i ne mareæi za obitelj. Njima dvjema od
èitavog imanja ostala je samo ova sobica, a sve ostalo je otišlo na
plaæanje Jurinih dugova.
III
U ulici gornjega grada Senja bila je nekada kuæa AnteStipanèiæa i
njegovog oca Pavla. Ante je bio zgodan èovjek, ali sebièan i hladan.
Oženio se tek u èetrdesetoj godini, sa mladom šesnaestogodišnjom
Valprugom. Kao otac vrlo se nepravedno odnosio prema kæeri Luciji,
a od sina Jurja zahtijevao je da svojim uèenjem podigne ugled obitelji,
no odrastanjem u lošem društvu on postaje neodgovoran. Valpurga je bila
nježna majka, koja je slušala muža i brinula o djeci. Svaku muževu
zapovijed izvršavala je sa strahom i žurbom. Njezina je sloboda polako
nestajala i u vlastitoj kuæi ona je postala ropkinja.Dan prije Svih svetih
bile su posljednje pripreme za krštenje Jurja u Stipanèiæevu vinogradu.
Toèno u jedan sat zagrmješe iz vinograda mužari uz prasak malih pušaka
da gosti dolaze. Sva sila svijeta skupila se oko ceste da vide sjaj gostiju
kakovog grad još nije vidio. Ante je obukao odoru senjskih plemiæa i maè,
a to je bilo zabranjeno po Statutu Marije Terezije. Sveèanost je bila u
tokukada je stigla Valpurga, mlada majka, lijepa, sitna, obuèena u odijelu
starinskih senjskih otmjenih žena. Pijani natporuènik Winter kleknuo je
pred nju i svojim pijanim glasom stao joj govoriti i prisezati ljubav.
Stipanèiæ ga napadne maèem i ozlijedi ga: «Zadovoljštinu hoæu!» - no
Wintera više nije bilo. Tako je završila sveèanost. Gosti su se razišli, a na
bogate ostatke gospodske veèere navalila je gradska èeljad, kao roj muha.
IV
Kada je Ante otišao u Trst radi posla, jer je bio u neprilici zbog novca, Valpurga je našla spise o onom neugodnom dogaðaju kada se krstio Juraj. Protiv Stipanèiæa je podignuta parnica prema kojoj nije imao pravo nositi plemiæko odijelo i maè, te su ga osudili na 100.- carskih forinta u zlatu.
V
Porodièna kuæa Stipanèiæa nalazila se na sjeveroistoènoj strani grada. Bila je to prostrana kuæa u kojoj su sobe bile napunjene svakojakim namještajem. U njoj su živjeli Ante, Valpurga, Juraj i Lucija, te sluškinja Veronika. U kuæi je vladao red i govorilo se tiho, jer otac nije trpio da ga smeta neèiji govor. U takvoj tišini odrastali su Juraj i Lucija. Otac Ante je mario samo za sina. Njega je uèio i školovao, a za Luciju nije ni mario i ona je tek kada je imala šest godina smjela sjesti za obiteljski stol objedovati. Kada je Juraj položio završni ispit s odliènim, Ante ga je poslao na sveuèilište u Beè: »Ako se meni što dogodi, prodaj i krevet ispod sebe, da dovršiš nauke. Od toga æeš djeèaka doživjeti više, nego možeš i pomisliti» - govorio je Valprugi.
VI
Otac je samovao u svojoj sobi, a misli su mu neprekidno bile uz sina.
Jedini vedriji izraz lica bio je kada bi dobio pismo od Jurja. Majka nikada
nije dobila pismo u ruke. O sinu je znala samo kada bi otac za objedom
pripovijedao o njemu. «A pita li što za kuæu, za nas?» - pitala je bojažljivo
majka. «Pozdravlja, a što drugo da pita? Hvala Boguda zaboravlja to
gnijezdo!» - dodao je zlobno Stipanèiæ. Otac je redovito slao novac Jurju,
anakon èetvrte godine morao je prodati brod, jer više nije imao novaca.
Za Luciju se otac nije brinuo, on je rekao da se od žene traži samo da
bude dobra domaæica, vjerna supruga i da ugaða mužu. Majci nije bilo
pravo da se na sina troši toliki novac, a Luciji ne dozvoljava da ide u
ženski zavod u Gradac – «jer to košta novaca.» Lucija je navršila
16 godina i dozvolili su joj da ide na ples. Bila je presretna i tamo je
upoznala mladoga beèanina Friedmana koji se u nju zaljubio.
VII
Prošla i peta godina, a Stipanèiæ nije doèekao da mu sin završi nauke.
Imetak se brzo smanjivao, ali je i nadalje slao novac sinu. Još uvijek su
njegove oèi bile uprte u sina Jurja, dok Lucija nije imala baš ništa od svoje
oèevine.U to vrijeme kanonik Vukasoviæ zalagao se za ujedinjenje svih
hrvatskih zemalja i tražio zastupnike za Sabor a Stipanèiæ je bio za
ujedinjenje sa Maðarima, no obojici je smetala vojnièka vlast u Senju.
Vukasoviæ je govorio: «Jedan narod ne smije gaziti prava drugog naroda,
borba nije samo naše pravo veæ i dužnost!»
VIII
Zapoèela je «borba za vlast.» Kanonik Vukasoviæ je graðanima govorio:
«Ima našeg naroda pod Turèinom, Talijanom i pod Nijemcem. Naša krv
èuva Evropu, a hrvatskim zemljama plaæa Austrija svoje dugove.
Narodna svijest se budi! Budimo se i biti æemo svoji!» - tako je kanonik
govorio, ali nije govorio ni talijanski, ni njemaèki, veæ hrvatski, a to je bilo
èudno. Slušali su ga, ali ga nisu razumjeli, veæ su pomišljali – «najbolje je,
ne paèati se ni u što!» I tako je Vuksanoviæ dobivao nove pristaše, ali ih je
i gubio, jer narod nije znao kome æe, pa se podijelio.
Stipanèiæ jeodobravao kanoniku, ali je u duši mislio kako æe utrti put
svome Jurju kod Maðara i veæ je pripremao govor što æe ga održati na
požunskom saboru s idejom: «da æe grad Senj pohrliti u bratsko naruèje
viteškog maðarskog naroda.»
IX
Odnosi izmeðu oca i kæeri postajali su sve lošiji, jer njihove nesuglasice
dolaze oko nebitnih stvari. Ona pokušava pokazati ocu svoju vrijednost i
svoje pravo:«Ta ja veæ nisam dijete! Bratu sve, a meni baš ništa!»
Slomljen materijalnim i politièkim neuspjesima i sinovljevim moralnim
padom Stipanèiæ se razbolio. Strašno ga je sin razoèarao, u kojega je on
toliko vjerovao: «Juraj Stipanèiæ postao je konobar!»
I tako je majkasaznalada je sve što su imali otišlo na školovanje sina:
«On je propao, a nas upropastio!» X
«Je li to istinada bi se njegov Juraj tako ponizio?» Ante je otišao kod
Cincara Marka, da mu dade na zajam 500forinti. Znalo se da taj lihvar
posuðuje novac samo uz dobru jamèevinu i masne kamate. Kada je lihvar
zatražio dva svjedokaAnte je od stida odustao, jer nije želio da se razglasi
po gradu kako su Stipanèiæi osiromašili, pa moraju u zajam uzimati novce.
XI
Major Benetti, rodom Tršæanin, nizak crnomanjast, crnih oèiju htio je
razbiti trijumvirat Vukasoviæ – Stipanèiæ – Èoliæ, te je došao do Ante da
razgovaraju o Vukasoviæevoj politici i da ga pridobije za sebe. Èak mu je
ponudio mjesto gradskog suca, ali je on odbio. Drugi je dan Ante donio
svoj govor Vukasoviæu i zamolio ga za novac, no dobio je negativan
odgovor. Vukasoviæ je dobio anonimnu poruku da se Stipanèiæ potajno
dogovara s majorom Benettijem. Kako Stipanèiæ nije dobio novac od
kanonika Vukasoviæa ode do Benettija: «Predomislio sam se i nakon
promišljanjadošao sam do zakljuèka da je Vukasoviæ fantastièna luda i
buntovnik koji hoæe da se obori na osnovne temelje naše države,
uz takvoga ja pristati ne mogu!» Uz to je dobio i novac. Odmah pošalje
pismo sinu: «Ti si mi ispraznio ruke, da nisi – moj bi se glas èuo u Požunu
i ja bih stvorio tebi put do najodluènijih mjesta. Sada radi što hoæeš i kako
hoæeš, ubij se, ja sam bešæutan.»
XII
Juraj je nastavio školovanje. Kako se Stipanèiæ loše osjeæaoposlao je
sinu pismo u kojem ga moli da se brine o majci i sestri:
«Znaj dragi Jurje, da sam na te izdao sve tvoje i njezino sve. Ako se meni
što dogodi, a ti joj bratski ne vratiš, njoj ne preostaje nego da obilazi tuðe
pragove, ona nema ništa do svoje mladosti i ljepote. Poradi tebe bio sam
spram njih nepravedan.»
Došao je dan izbora. Dvije strane su se sukobile. Nastala je prvo galama,
pa potom tuèa, tako da je Beneti zbog nesposobnosti oko izbora bio
premješten. Na njegovo mjesto je došao major Winter, isti onaj koji je
svojim drskim ponašanjem upropastio sveèanost na krštenju
Stipanèiæevog sina Jurja.Krajem jeseni Ante oboli od upale pluæa,
baš kada je u obitelj stigla dobra vijest da je Juraj položio posljednji ispit.
Ubrzo nakon toga otac umire na rukama Lucije.
XIII
Nakon oèeve smrtiJuraj je od majke tražio ogromne svote novaca za
podmirenje svojih golemih dugova, no ona nije imala ništa. Kroz njezine
ruke nije prolazio novac, sve je to Stipanèiæ držao u svojim rukama,
pa nije ni znala da je za život potreban i novac.Konaèno je i Juraj došao
kuæi. Bilo ga je teško prepoznati. Od sitnog slabašnog djeteta kakav je
otišao u Beè, pred majkom je stajao èovjek podbula lica, izbuljenih oèiju
pod naoèalama, èupave kratke brade i brka, a okrugla glava izrasla je
gotovo iz ramena. Vratio se s prijateljem Alfredom. Mladiæ je bio
elegantan, otmjen i udvoran gospodin koji se odmah svidio Luciji.
Alfred je znao vrlo lijepo govoriti i laskati, a Lucija nenavikla na udvaranje
zaljubi se u njega. «Èini se dobar mladiæ taj Alfred» - reèe mati –
«Kako je rado uz nas, a naš Juraj, baš kao i otac, voli sam za se.
Kao da ga za ništa nije briga» - govorila je majka. Lucija je bila uvjerena
da je ljubi i da joj njegova ljubav godi i veæ je pomišljala da æe ju odvesti
iz tog mrtvila i povesti u slobodan i otvoren svijet. Juraj je pisao pismo
Mukiju, da æe mu ubrzo vratiti dug kada majka proda kuæu, i kako Alfred
glumi zaljubljenost u Luciju. O majci i sestri nije imao lijepih rijeèi,
jer on za njih nije ništa osjeæao, jer mu to otac nije dozvoljavao.
Kada je majka prodala kuæu, vratio je svoje dugove.
XIV
Juraj i Alfred otputovali su u Zagreb. Kako je majka prodala kuæuda bi
vratila sinove dugove, morale su se preseliti u staru trošnu kuæicu koja je
nekada pripadala njezinoj obitelji.Majka je uzdisala, a Lucija plakala i na
oèigled venula. Pisala je pisma Alfredu, ali od njega nije bilo odgovora.
Majka je sve pokušavala da bi pomogla kæeri. Pisala je sinu, ali se pismo
vratilo i tako je saznala da je njen Juraj postao maðar i da se sada zove
Istvanffy György.Lucija je venula i plakala i pred raspelom se molila za
svoju smrt. Majka i kæi tonu sve više u bijedu. Lucija je jedino sretna
kada dobije pismo od Alfreda. Ona nije znala da su to lažna pisma i da ih
piše Martin Tintor iznoseæi svoje osjeæaje, ali u ime drugoga na
Valpruginu molbu.
XV
Dopisivanje je trajalo nekoliko mjeseci. Lucijina bi pisma majka proèitala i
dala ih Martinu. On je odgovarao u ime drugoga, a pisao je o sebi.
Ljubio je prvi puta, a ljubio je najèišæom, najidealnijom ljubavi.
Želio je biti sveæenik, ali nije mogao, bio je oèaran njome, mislio je samo
na nju i želio je samo nju. Znao je da ljubi bez nade, da njezina ljubav
pripada drugome, plakao je, ali je bio sretan.Lucija je poèela sumnjati u
pisma i krišom je napisala još jedno pismo Alfredu. Nakon nekoliko dana
dobije povratno pismo u kojem joj on piše da je veæ prije godinu dana
stupio u brak. Lucijin život je bio na kraju i ona umire: «Bila je lijepa za
života, a sada kao da se smije, kao da æe progovoriti» - govorila je
Gertruda.Sutradan se mladi Marko Tintor vratio u sjemenište: «Sada ne
može biti za mene zapreke, da ne budem do smrti vrijedan sluga Božji».
XVI
Gospoða Valpurga je nadživjela Luciju još oko dvije godine,
potpunoosiromašena. Polako su nestajali svi plemiæi u Senju.
Na Veliki petak sve su sirotice išle prositi, meðu njima bila je i Valpurga.
Da ih se ne prepozna, one su se zamatale u bijele plahte, pa bi polijegale
na brdu Nehaj uz put kojim bi k slici Kalvarije prolazile procesije.
Na okrajak plahte bacali bi im pobožni ljudi milostinju. Kada su se prosjaci
izgubili, ostala je Valpurga mirno ležeæi. Bez ikakve pomoæi od sina,
bez želje za životom, Valpurga Stipanèiæ umrla je kao prosjakinja.
Odgovori uz citat