....Ne mrzim Martića, nego tu politiku
ĆURIĆ: Sve se završilo za pola sata riječima: "Uzmi legitimaciju i bježi iz kuće! To više ništa nije tvoje!"
Ime Frane Ćurića, ugledna ginekologa i nekad cijenjenoga građanina Banje Luke, u posljednjih se nekoliko dana ponovno često spominje u medijima. Razlog je najava odlaska kninskog šerifa Milana Martića onamo gdje je odavno trebao biti - u Haagu - u susjedstvu pokrovitelja Slobodana Miloševića. Kad je otišao iz Knina, Martić je štab smjestio u raskošnu vilu obitelji Ćurić u središtu Banje Luke, prognao Franu i tako mu zauvijek promijenio život. Danas taj osamdesetdvogodišnjak, koji za sebe kaže da mu je duh još svjež i čist, živi zimi kod kćeri u Zagrebu, a ostali dio godine boravi u maloj vikendici u Novskoj. Dane provodi pišući pjesme i prozu. Nerado je pristao na razgovor jer, kaže, o razdoblju i okolnostima odlaska iz Banje Luke više nije vrijedno razgovarati - treba ih zaboraviti. No ipak...
Nema žene kojoj nije pomogao
- U Banju Luku došao sam 1949. godine i doživio nezaboravne, lijepe događaje. No svršetak je života u tom gradu užas! Nisam htio otići svojom voljom - ja sam prognan! Nisam imao izbora ostati ili ne jer me to nitko nije pitao. Nisam se želio rastati od svoje kuće i Banje Luke... Uostalom, i moja majka počiva na banjalučkom groblju Sv. Marka pa sam mislio skončati u grobnici kraj nje. Vjerovao sam da ću biti pošteđen progonstva jer smatram da sam cijeli grad zadužio četrdesetogodišnjim radom. Nema žene, rodilje i bolesnice kojoj nisam pomogao u bilo koja doba dana i noći, bez obzira na to je li Srpkinja, muslimanka ili židovka. Živio sam u uvjerenju da ima dobrih ljudi, ali moj je slučaj pokazao koliko su pojedinci loši - bez gorčine u glasu govori F. Ćurić.

Kuća koju je morao ostaviti 4. kolovoza 1995., kaže, sagrađena je 1895. u secesijskom stilu na dva kata. U dvorištu je bio park od 2000 četvornih metara, a u vrtu ruže, tulipani, irisi, ljiljani, grmovi hibiskusa, egzotično drveće, mimoza, omorike... Pravi mali zemaljski raj.
- Tog 4. kolovoza Banja Luka bila je pusta. Mogao se susresti samo pas lutalica... Vraćao sam se s majčina groba. Osjećao sam težinu i neugodu u duši. Bilo je jako toplo, oko 38 Celzijevih stupnjeva. Tih dana bio je opći kaos jer su srpski seljaci bili deportirani iz Hrvatske u Republiku Srpsku. Nije se znalo tko pije, a tko plaća. U Banjoj Luci sve je bilo neorganizirano. Seljake nije imao tko prihvatiti, niti zbrinuti ili im, po toj vrućini, ponuditi šalicu kave. Svi su bili revoltirani onim što im se događa. U toj atmosferi došao sam pred kuću i zatekao milicijska kola. Začudio sam se još više kada nisam čuo lavež psa. Prišao sam ulaznim vratima i vidio da su otvorena, ali ne ključem, nego su zasuni bili odvaljeni iz ležišta. Htio sam se vratiti na ulicu, ali čvrste su me muške ruke odjednom uvukle u kuću. Imao sam što i vidjeti... Sve po kući bilo je razbacano. Knjige, slike, slajdovi, fotografije, odjeća, rublje... Sve u neredu, a nije me bilo samo tri sata! Vidio sam šest muškaraca oko sebe. Sledio sam se od straha i bio na izmaku snage. U kući sam, prije odlaska na groblje, ostavio kućnu pomoćnicu koja je, vidjevši me, zavrištala. Bila je neuredna, uplakana, crvenih obraza od udaraca. Očito su je zlostavljali do krajnjih granica...

Htjeli su ubiti pomoćnicu
Ti ljudi, martićevci, rekli su da je umirim inače će je ubiti. Repetirali su automatskom puškom i nekako se umirila. Potom su me provocirali govoreći da sam ustaša jer su našli svijeću s hrvatskom trobojnicom i grbom, prijetili su da me mogu samo tako, čim zažele, ubiti. Sve se završilo za pola sata riječima: "Uzmi legitimaciju i bježi iz kuće! To više ništa nije tvoje!" Tada nisam uspio ni zaplakati, osjetio sam gorčinu i golem strah. Šutio sam i čuo zapovijed: "Vodite ga dolje u maricu!" Jedan od martićevaca uzeo me pod ruku jer nisam mogao hodati i odveo do kola. Nisam imao baš ništa osim osobne iskaznice i odjeće na sebi. Ni novca, ničega! Obili su i sefove tražeći novac, no kako nisu ništa našli, prisilili su kućnu pomoćnicu da im kaže gdje je. Tako sam doista bio bez ičega. Iz marice su me prebacili u autobus predviđen za 34 osobe, a nas je bilo 75 po užasnoj vrućini. Odveli su nas u logor kraj Bosanske Gradiške, a 14. kolovoza bili smo transportirani preko Davora u Hrvatsku - prepričava najtužniji dan u životu čovjek koji je bio i štediša Ljubljanske banke te i tu izgubio novac. Oštećena mu je i kuća u Novskoj od granata. Ali, kaže, svemu se othrvao i ne pati za izgubljenim, a skromnost i dobrota održat će ga dok bude živ.

Nikad nije vidio Martića
- Nikad u životu nisam vidio tog Martića i, vjerujte mi, nakon svega što je učinio mojoj obitelji, ne mrzim ga. Mrzim politiku koju je vodio. Da ga vidim među ostalim Srbima koji su provodili hegemonizam i prevlast jednog naroda, ne bih se ni okrenuo za njim. Ne zanima me ni tko je ni što je taj čovjek. Nema odgovarajuće kazne za njega i slične koja bi mogla zadovoljiti mene i ostale žrtve. Žrtva je ta koja daje posljednji oprost. Svi mi koji smo te dane proživjeli moramo oprostiti, ali ne možete oprostiti ako niste odgajani u duhu opraštanja. Ja mogu jer sam dosljedan vjernik. Nakon progona, prvi sam put bio u kući u proljeće 1997. i ni jednu sliku ili knjigu nisam našao. A bio sam strastveni kolekcionar... Imao sam 90 slika. Čak 60 iz hrvatske moderne, od Račića do Becića. Ničega nema. Nestala je i biblioteka s oko 2000 naslova. U kući sam zatekao tek nešto namještaja i Karadžićeve slike koje su bile u svakoj prostoriji na zidovima, kao Titove nekad. Jasno je da je tu bio Martićev štab, no nitko ne zna je li i stanovao u mojim sobama. Sada je kuća u užasnom stanju, zapuštena i razbijena. Trabalo bi uložiti golem novac da se dovede u prijašnje stanje, no ne kanim se vraćati u Banju Luku. Susjedi paze na kuću i ponekad me izvijeste što se novo srušilo - kaže Frano Ćurić, dodavši da ne treba pričati o povijesti ludila, transa i izopačene ideologije, nego o sadašnjosti. Nakon svega, martićevcima i sličnima poručuje: "Oprosti im Bože jer ne znadoše što činiše!"