Prije nekoliko tjedana rekao sam kako se Palestinci danas bore da ne postanu živim bombama i da nije čudno to što se pojavljuju bombaši-samoubojice, nego to što se tako rijetko pojavljuju.

Činilo mi se da me novinar BBC-ja kojemu sam to rekao razumije. To me šokiralo, zato što se nama čini da svijet nikad neće shvatiti. Tko bi, ako je pri zdravoj pameti, mogao razumjeti teror i ubijanje nedužnih ljudi?


Dr. Eyad Sarraj, Palestinac, načelnik psihijatrijske klinike u Gazi, predsjednik je Povjerenstva za ljudska prava i dobitnik više nagrada za svoj rad na području zaštite ljudskih prava. Uhićen je i mučen više puta, a prijetili su mu i smrću.
Zašto, dakle, Palestinci ubijaju sebe i Izraelce na autobusnim postajama ili prepunim tržnicama na tako grozan način? Želite li doista znati? Pokušat ću vam objasniti.

Vjerujem da je samoubilački bombaški napad čin krajnjeg očaja i vrlo ozbiljna faza izraelsko-palestinskog sukoba koji, čini se, nema kraja.

Od usa Palestinaca 1948. godine, potaknutog židovskim terorom pod vodstvom Jitzaka Šamira i Menahima Begina, pokušali smo sve što smo mogli.

Pokušali smo s Naserom i arapskim nacionalizmom, a zauzvrat smo 1956. godine dobili okupaciju naših drugih domova u izbjegličkim kampovima. Tek je ruska prijetnja bombardiranjem Pariza i Londona, zajedno s odlučnošću američkog predsjednika Eisenhowera, okončala izraelsku okupaciju.

Pokušali smo s Ujedinjenim narodima i Vijećem sigurnosti, i izborili sjajne rezolucije u našu korist - poput Rezolucije 194., koja poziva Izraelce da nam dopuste povratak u domovinu. Uzalud. Morali smo nastaviti s lutanjem, od zračnih luka do izbjegličkih kampova, čekajući pobjedu ili propast.

Sve što smo htjeli bilo je - vratiti se kući. No, postali smo narod bez države, ljudi bez nacionalnosti.

Stoga smo se počeli obrazovati. Vjerovali smo da su Židovi toliko pametni zato što su obrazovani. Rekli su nam da Židovi upravljaju svijetom svojim obrazovanjem. Uvijek su liječnici, odvjetnici i znanstvenici, nikad prosjaci ili boksači.

U idućih dvadeset godina mnogi od nas dobili su sveučilišne diplome. Bilo nas je na svakom sveučilištu. Bili smo ponosni na to. Neki od naših obrazovanih ljudi stvorili su pokret otpora. Vjerovali su da arapske zemlje nikad neće ratovati protiv Izraela i da ih moramo natjerati na borbu. Pojavio se Fatah i Jaser Arafat. Oni su natjerali arapski svijet na borbu, pozivajući Izrael da napadne Egipat 1967. godine.

U šest dana ratovanja Arapi su ponovno poraženi, mnogo teže nego prethodni put. Ovoga puta izgubili smo Gazu i Zapadnu obalu, Egipat je izgubio Sinaj, a Sirija Golansku visoravan. Jednim udarcem sudbina nam je bila zapečaćena. Morali smo živjeti trideset godina pod izraelskom okupacijom.


Nasilje kao odgovor okupaciji
Znate li što znači živjeti pod izraelskom okupacijom? Želite li doista znati? Dopustite da vam kažem par stvari o tome:

- dobivate matični broj po kojem vas prepoznaju i dozvolu boravka. Ako napustite zemlju na duže od tri godine, gubite pravo boravka;

- kad napuštate zemlju, dobivate putni dokument koji vrijedi godinu dana, a u kojem piše da ste neodređene nacionalne pripadnosti;

- obavještajne službe redovno vas dva puta godišnje zovu na obavijesne razgovore, gdje vas pokušavaju nagovoriti da radite kao doušnik i špijunirate svoju braću i sestre. Nema iznimke, svi to moraju proći. Ako ste član političke organizacije, dobit ćete deset godina zatvora. Ako ste poduzeli vojnu akciju, u zatvoru ćete sjediti doživotno;

- da biste preživjeli, dobit ćete priliku raditi poslove koje Izraelci ne vole: možete biti smetlar, građevinski radnik, žetelac ili raditi na plantaži. Na posao ćete iz svog doma u izbjegličkom kampu u Gazi krenuti u tri ujutro, proći niz cestovnih blokada i provjera, provesti cijeli dan radeći pod Suncem i nadzorom. Vratit ćete se kući navečer, srušiti u postelju i odspavati par sati, nakon čega ćete početi iz početka.

Jednostavno rečeno, postali smo roblje svog neprijatelja. Gradimo njihove domove na ostacima naših sela. Znate li kako je to kad morate biti robom svog neprijatelja ako želite preživjeti? Ne, nikad nećete znati kako je to, osim ako i sami ne doživite isto. Tek tada ćete naučiti kako šutke promatrati i pretvarati se da ne vidite muke i poniženja kroz koje prolaze vaši roditelji, rođaci i prijatelji.

Ne znate ni kako se osjeća dijete koje je vidjelo kako izraelski vojnici tuku i pljuju njegova oca. Nitko ne zna što se dogodilo s našom djecom. Znamo samo da su izgubili osjećaj poštovanja prema svojim roditeljima.

Naša djeca - djeca kamenja, kako ih zovu - pokušala su riješiti stvari usom, Intifadom. Sedam dugih godina naša djeca bacaju kamenje na Izraelce, a svaki dan neko od njih pogine. Skoro svi naši mladići bili su bar jednom uhićeni, većina ih je bila mučena. Svi su morali priznati. Rezultat? Svi sumnjaju da su svi špijuni.


Bivši izraelski premijer Benjamin Netanjahu
Što smo još mogli pokušati? Ah, da. Mir. Kad su stigle vijesti da je Arafat potpisao mirovni sporazum u Washingtonu, slavili smo. Napokon, pomislili smo, riješit ćemo se tog bijednog života pod vojnom okupacijom. Nadali smo se. Nismo mogli vjerovati da više neće biti policijskog sata, da ćemo moći iza osam sati navečer slobodno šetati ulicama ili biti na plaži. Čak smo održali izbore i formirali parlament.

A onda je došao Benjamin Netanjahu.

Odbio je susresti se s Arafatom, jedva se, i s očitim gađenjem, prisilivši rukovati s njim. Odbio je osloboditi naše zatvorenike, omogućiti nam siguran prolaz između pojasa Gaze i Zapadne Obale. Okružio je naše gradove i sela tenkovima, uhitio naše policajce. Izgradio je tunel ispod naše najsvetije džamije.

Arafat nas je pozvao na strpljenje i bili smo strpljivi. Onda je Netanjahu počeo graditi naselja u Jeruzalemu, tjerajući preostale Palestince. Naseljenici u Hebronu pljuvali su po proroku Muhamedu, nazvavši ga svinjom.

U ime mira smo bili ponižavani, čak nas je vlastita policija uhićivala i mučila. Palestinska samouprava okrenula se protiv nas da bi ugodila Izraelcima. Naši dužnosnici voze se u velikim kolima i grade si velike kuće. Imaju svoje VIP kartice, s kojima prolaze kontrole bez problema, dok smo mi ostavljeni da crknemo.

Razumijete li sad zašto Palestinci postaju bombaši-samoubojice?

Eyad Sarraj