Povijest!

[Skrinja]

Po nepotpunim podacima, za vrijeme izdvajanja Republike Hrvatske iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije hrvatski građani srpske nacionalnosti uz pomoć JNA i Srbije okupirali su 30 posto hrvatskog teritorija, protjerali su ili ubili oko 300 000 ljudi uglavnom Hrvata i drugih nesrba. Pri tome su činili najteže moguće zločine, sustavno su spaljivali sela, kulturne i vjerske objekte. Tijekom rata u Hrvatskoj ubijeno je oko 13 000 ljudi, nestalo je 2 300 ljudi, bilo je 40 000 ranjenih, materijalna šteta se računa na oko 27 milijardi dolara. Ubijeno je 171 dijete, 712 ih je ranjeno, a bez jednog ili oba roditelja ostalo je 4 000 djece. Tu se radilo o klasičnom primjeru okupacije i pripajanja teritorije jedne države drugoj državi, s elementima počinjenog genocida i etničkog čišćenja nad Hrvatima i drugim nesrbima na okupiranom teritoriju.

[Skrinja]

Počeci ideje i pojam Velike Srbije datira od vremena prvog srpskog usa 1804 g. To je za ono vrijeme bio uobičajeni program nacionalne integracije i stvaranje nacionalne države u maksimalnim granicama. Taj program je tijekom vremena doživio radikaliziranje na štetu naroda koji su imali (i imaju) povijesnu nesreću živjeti u istom kutku svijeta sa Srbijom.

Prvu formulaciju ideja Velike Srbije dobiva u djelu „Načertanije“ Ilije Gračanina ili Ilije Garašanina napisane godine 1844. (0001). U toj knjižici je dan jedan od prvih pismenih tragova srpskih teritorijalnih aspiracija i „povijesnog prava“ uzimanja vodeće pozicije Srbije u ovom dijelu svijeta. Radikalizaciju ideja doživljava kod sljedećeg velikosrpskog ideologa, Vuka Karadžića, koji u svojim lingvističkim djelima sve štokavce proglašava Srbima (0002). Nastavak slijedi kod pravnika i političara Nikole Stojanovića koji je napisao članak koji je prvobitno objavljen u "Srbobranu" (srpskom časopisu koji je izlazio u Zagrebu) u broju 168/169 iz godine 1902. u kojem on predviđa nestanak Hrvata i stapanje sa Srbima jer je to evolucijski neizbježno (0003).

Dakle tijekom kraja 19 i početka 20 stoljeća, većina srpske inteligencije (osim gore navedenih još i Jovan Cvijić, Aleksandar Belić itd. (0004) stajala je na velikosrpskim pozicijama i težila je stvoriti nacionalnu državu Srba na području Makedonije, BiH, Kosova i Hrvatske. Protagonisti tih ideja nijekali su nacionalnu opstojnost Hrvata i Makedonaca, Bošnjake su nakanili prevesti na pravoslavlje ili raseliti, dok je odnos prema Albancima na Kosovu bio upravo rasistički, te se od samoga začetka prema njima odnosi na način, koji bi danas prozvali politikom etničkog čišćenja.

Tijekom drugog svjetskog rata program Velike Srbije dobio je svoj konačni oblik u spisu srpskog banjalučkog odvjetnika Stevana Moljevića (inače četničkog ideologa i savjetnika Draže Mihailovića) naslovljenog „Homogena Srbija“ (0005). Tamo su konačno definirane granice Velike Srbije (i to općina po općinu koja predviđa otkidanje nekih 70% Hrvatske) dok se s ostacima hrvatskog teritorija i sa Slovenijom treba stvoriti Jugoslavija.

Iako Jugoslavija teritorijalno nije definirala zadane granice za Srbiju, oduvijek je smatrano kako je srpska nacionalna tradicija pravi preteča Jugoslavije, dok je nacionalno Hrvatsko oduvijek smatrano „neprijateljskom i protujugoslavenskom" ideologijom. Stoga je nastanak Jugoslavije bio u samom začetku probitačan za velikosrbe.

Međutim, daljnjim tijekom stvari, srpski identitet suočen s nepomirljivošću albanske nacionalne samosvjesti (pa i iredentizmom na Kosovu) kao i neprestanim jačanjem hrvatske i muslimanske nacionalne ideologije nije kao takav više mogao opstati skrivajući se iza Jugoslavije. Ustavom iz 1974 g kojim je Jugoslavija i zakonski postala federacija, zadan je konačni udarac ideji velikosrbije te se od toga datuma nacionalna svijest Srba sve više udaljava od Jugoslavije, koja nije dakle u potpunosti ispunila njihove nacionalne snove. Razočarenje intelektualne elite Jugoslavijom, a naročito smrt Josipa Broza Tita kao najčvršće poveznice „bratstva i jedinstva“ uvjetuje ponovnu pojavu ideje Velike Srbije u punom sjaju.

Početkom 80-tih godina događa se nekoliko ključnih momenata u ponovnom buđenju srpskom ekspanzionizma. Osim smrti Josipa Broza Tita, koji je svojom osobnom karizmom i mnogobrojnim političkim ustupcima uglavnom zadovoljavao nacionalne potrebe Srbije, tu je buđenje albanskog nacionalizma i iredentizma na Kosovu, kao posljedica stoljetnog pokušaja Srba da metodama „etničkog čišćenja" riješe albansko pitanje. S albanskom pobunom na Kosovu i nemoći tadašnjeg političkog vodstva Jugoslavije u rješavanju tog pitanja, sredinom 80-tih godina sve više jača nacionalistički srpski pokret.

Kao i uvijek do tada, predvodnici velikosrpske ideje jesu intelektualci i intelektualna elita Srbije, te svakako Srpska pravoslavna crkva koja je u jačanju nacionalnog vidjela mogućnost vraćanja važnosti crkve u životu Srbije, one važnosti koju je izgubila u komunističkoj Jugoslaviji. Intelektualni predvodnici

[Skrinja]

nacionalizma jesu bili Srpska akademija nauka i umetnosti - SANU te Udruženje književnika Srbije. Među važnijim lučonošama velikosrpske ideje bili su uglavnom pisci, ekonomisti, povjesničari, filozofi i politolozi: Dobrica Ćosić - Gedža, Ljubomir Tadić (otac sadašnjega predsjednika Srbije), Mihailo Marković, Dejan Medaković, Antonije Isaković-Lule, Miodrag Bulatović-Bule, Milorad Ekmečić, Zagorka Golubović, Kosta Mihailović, Vojislav Koštunica (sadašnji premijer Srbije), Radmilo Marojević...

Buđenje velikosrpskog nacionalizma konačno je pokrenulo i kotač raspada Jugoslavije. Početak kraja Jugoslavije nije uzrokovan samo jednim događajem koji je pokrenuo raspad SFRJ i rat u Republikama. Znakovi pucanja SFRJ mogu naći još 1981., s početkom demonstracija Albanaca na Kosovu pod parolom „Kosovo Republika“ i s pojmom „kontrarevolucije“ koji je povodom tih događanja u politički riječnik uveo Aslan Fazliu, predsjednik GK SK Prištine. Mi ćemo ovdje uzeti simbolični datum početka raspada Jugoslavije 24./25. rujna 1986. kad je dnevni list „Večernje novosti“ objavio famozni „Memorandum SANU“ kao onu točku nakon koje više nema povratka srpske politike na staro (0006). Osnovne teze Memoranduma jesu:

1. SFRJ je tamnica srpskog naroda koja je dovela Srbe u podređen položaj jer značajan broj Srba koji ne žive u Srbiji nemaju svoju nacionalnu državu nego su izloženi zatiranju i asimilaciji.
2. Srbi su sustavno u Jugoslaviji izloženi denacionalizaciji, zatiranju srpstva i eksploataciji.
3. granice među republikama su umjetne a nastale su stoga što su komunisti Hrvatske i Slovenije u vrijeme formiranja Jugoslavije (u Jajcu 29.11) imali prevlast, dok komunisti Srbije nisu bili „pravi Srbi“ nego anacionalni poslušnici Srbi iz područja BiH i Hrvatske. Time se osporava legitimnost osnivanja Jugoslavije.
4. predviđa se mogućnost raspada Jugoslavije jer ona nije zaštitila Srbe. <!--:endif:-->
U samom začetku nacionalno srpsko pitanje je bilo orijentirano na Kosovo.
Poticani od SPC-a, SANU-a, i drugih centara, Srbi s Kosova nisu se mirili s odlukom SKJ koji je 1985. zaštitio autonomije obiju pokrajina. Srbi na Kosovu su se organizirali i sve vise pritiskali srpsko i jugoslavensko rukovodstvo za uspostavljanje represivnog režima nad Albancima. Potporu za svoje ideje odmah su dobili od intelektualaca. Udruženje književnika Srbije je 15. siječnja 1986. u svom listu "Književne novine" objavilo peticiju 2.000 Srba - građana Kosova Polja kojom se trazi radikalna borba protiv "albanskog nacionalizma i separatizma". Uskoro zatim, 26. veljače 1986, u Beograd je došla delegacija Srba s Kosova s istim zahtjevima. Svaki puta je na njihove zahtjeve odgovarano prokušanom komunističko - partijskom retorikom koja je obećavala poboljšavanje statusa Srba na Kosovu ali u stvarnosti nije imala političke volje ni snage nešto promijeniti.
Pravi preokret se je dogodio 24. travnja 1987. Tijekom 13-satnog mitinga Srba u Kosovu Polju Milošević je prvi puta govorio i izgovorio slavnu rečenicu „nitko ne sme da vas bije" ...“na ovom tlu tiranije više neće biti“ i tako konačno pokrenuo kotač velikosrpskog mitingašenja po Jugoslaviji.
Uskoro nakon Miloševićeva govora na Kosovu, Udruženje književnika Srbije započelo je svoju veliku političku kampanju. Od 15. do 23. svibnja 1987. održavane su prosvjedne večeri pod nazivom "O Kosovu - za Kosovo". Na tom ciklusu književnih večeri bilo je preko stotinu izlaganja. Ton i pravac raspravama davala su istupanja Dobrice Ćosića koji je time zaradio naslov „oca nacije" dok je naziv „oca domovine“ pripao njegovom političkom učeniku Slobodanu Miloševiću (0007).

[Nacrtanje]

U toj knjižici napisanoj 1844. godine dan je jedan od prvih pismenih tragova srpskih teritorijalnih aspiracija i „povijesnog prava“ uzimanja vodeće pozicije Srbije u ovom dijelu svijeta. Inače se knjiga bavi svim aspektima srpske politike - vanjskom trgovinom, odnosima s velikim silama, odnosom prema Bugarima itd. Ta knjiga predlaže kako na inteligentni način treba pokušati povećati srpsku državu u okolnostima kada vojni sukob s velikom silom Austrijom ne dolazi u obzir.



Ilija Grašanin bio je prominentni političar, a u vrijeme pisanja knjige bio je ministar unutarnjih poslova u vladi kralja Aleksandra Karađorđevića. Inače je služio i kao ministar vanjskih poslova pa i premijer i to kod oba vladara - Miloša Obrenovića i Karađorđevića što pokazuje njegovu snalažljivu prirodu s obzirom na način na koji su se Srbi međusobno stoljećima obračunavali.

U Načertaniju on kaže:

"Ako Srbija želi iz sadašnjeg podčinjenog stanja izvući se i cela, prava država postati, mora će se truditi da malo po malo političesku moć Turske uničtožavajući, sebi je prisvoji; jer upravo ovo je ona točka, u kojoj se srbska i ruska politika sukobljavaju, pošto i Rusija na oslabljenje političeske sile carstva turskog radi. No iz ovog soglasija ipak nikako ne sleduje da su cjel i namera obadveju ona ista, i da po tome njihova politika u harmoniji i soglasiju biti mora. U kratko da reknem: Srbija mora nastojavati da od zdanija turske države samo kamen po kamen ocepljuje i prima kako bi od ovog dobrog materijala na starom i dobrom temelju starog carstva srbskog, opet veliku novu srbsku državu sagraditi i podignuti mogla."

"Srbi su se među svima Slavenima u Turskoj prvi sobstvenim sredstvima i snagom za svoju slobodu borili; sljedovatelno oni imaju prvi i puno pravo k tome da ovaj posao i dalje upravljaju. Već sada na mnogim mestima i u nekim kabinetima predvide i slute to: da Srbima velika budućnost predstoji i to je ono sto je pozornost cele Evrope na Srbiju navuklo.

Nova srbska država na jugu podavala bi Evropi sve garancije da će ona biti vrsna i krjepka država i koja će se moći među Austrijom i Rusijom održati."

Dakle, Srbija ne može sama uzeti upravljanje ovom regijom, nego mora tražiti pomoć Europe i Rusije u građenju i održavanju dominacije na ovim prostorima. Podsjeća li vas to na što? Od 19 stoljeća Srbi sustavno uvjeravaju Europu kako samo oni i nitko drugi mogu žariti i paliti „između Austrije i Rusije“.

[Skrnja]

Zatim:

"Ujedno nužno je i to, da se ne samo svi osnovni zakoni, ustav i sva ustrojenija glavna knjazevstva Srbije u Bosnu i Hercegovinu među narodom rasprostranjavaju, nego još i to da se za vremena nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi praktično u političeskoj i financijalnoj struci pravlenija, u pravosudiju i javnom nastavleniju obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono sto su u Srbiji naučili posle u svom otecestvu u djelo privesti mogli."

Dakle, mlade Bošnjake treba u Srbiji poučavati a nakon toga ih vratiti u BiH gdje bi provodili ideje koje su naučili u djelo. Sasvim jasan plan posrbljavanja BiH u 19 st.

Zanimljivo je i sljedeće:

"Da bi se narod katoličeskog ispovedanija od Austrije i njenog upliva odvraćali i Srbiji vecma priljubili nužno je na to osobito vnimanije obraćati. Ovo bi se najbolje postići moglo posredsvom fratera ovdašnjih, između kojih najglavnije trebalo bi za ideju sojedinjenja Bosne sa Srbijom zadobiti."

Dakle, u svrhu sjedinjenja BiH i Srbije treba pridobiti „fratre“ koji imaju velikog upliva na „narod katoličke vjeroispovjedi“.

Dalje se on zalaže za ideju štampanja molitvenika koji će imati napisanu "kratku povijest Bosne" i gdje će narod katoličke vjeroispovjesti moći pročitati izabranu i revidiranu "historiju" koja bi promovirala spajanje sa Srbijom.

[Stevan Milojevic]

Zatim:

"Ujedno nužno je i to, da se ne samo svi osnovni zakoni, ustav i sva ustrojenija glavna knjazevstva Srbije u Bosnu i Hercegovinu među narodom rasprostranjavaju, nego još i to da se za vremena nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi praktično u političeskoj i financijalnoj struci pravlenija, u pravosudiju i javnom nastavleniju obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono sto su u Srbiji naučili posle u svom otecestvu u djelo privesti mogli."

Dakle, mlade Bošnjake treba u Srbiji poučavati a nakon toga ih vratiti u BiH gdje bi provodili ideje koje su naučili u djelo. Sasvim jasan plan posrbljavanja BiH u 19 st.

Zanimljivo je i sljedeće:

"Da bi se narod katoličeskog ispovedanija od Austrije i njenog upliva odvraćali i Srbiji vecma priljubili nužno je na to osobito vnimanije obraćati. Ovo bi se najbolje postići moglo posredsvom fratera ovdašnjih, između kojih najglavnije trebalo bi za ideju sojedinjenja Bosne sa Srbijom zadobiti."

Dakle, u svrhu sjedinjenja BiH i Srbije treba pridobiti „fratre“ koji imaju velikog upliva na „narod katoličke vjeroispovjedi“.

Dalje se on zalaže za ideju štampanja molitvenika koji će imati napisanu "kratku povijest Bosne" i gdje će narod katoličke vjeroispovjesti moći pročitati izabranu i revidiranu "historiju" koja bi promovirala spajanje sa Srbijom.

[Stevan Milojevic]

….Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918 g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora.

"1) Na istoku i jugoistoku (Srbija i Južna Srbija) srpske su granice obeležene ishodom ratova za oslobođenje, i njih valja samo pojačati Vidinom i Custendilom.

2) Na jugu (Crna Gora i Hercegovina) valja da u Jugozapadnu srpsku oblast uđu pored teritorija Zetske banovine: a) sva istočna Hercegovina sa železničkom prugom od Konjica pa do Ploča, uključivo sa pojasom koji bi tu prugu zaštićivao, tako da bi u nju ušao srez konjički ceo; od mostarskog sreza opštine: Mostar grad, Bijelo Polje, Blagaj i Žitomislići; srez stolački ceo; a od metkovićkog sreza Ploče i sve područje južno od Ploče; te Dubrovnik kome bi se imao dati poseban status. b) severni deo Albanije, ukoliko Albanija ne bi dobila autonomiju.

3) Na zapadu valja da u Zapadnu srpsku oblast uđu, pored Vrbaske banovine, Severna Dalmacija, srpski deo Like, Korduna, Banije i deo Slavonije, tako da toj oblasti pripadnu lička železnička pruga od Plaškog do Šibenika i severna železnička pruga od Okučana preko Sunje do Kostajnice. U tu bi oblast ušao na jednoj strani srez bugojanski osim Gor. Vakuf, a od sreza lijevanjskog opštine: Lijevno i Donje Polje, a na drugoj strani od sreza šibenickog opštine: Šibenik i Skradin; od kninskog sreza; opština Knin i srpski deo opštine Drniš sa svom teritorijom preko koje prelazi žel. pruga Knin-Šibenik, te eventualno srpskim delom opštine Vrlika u sinjskom srezu; srez benkovački ceo; srez biogradski ceo; srez Preko ceo; tako do granica Zapadne srpske oblasti ide Velebitskim Kanalom i obuhvata Zadar sa svim otocima pred njim, od sreza gospićkog opštine: Gospić, Lički Osik i Medak; od sreza perušićkog istočni deo, preko koga prelazi žel. pruga; od sreza otočačkog opštine: Dabar, Škare i Vrhovine; od sreza ogulinskog opštine; Drežnica, Gomirje, Gor. Dubrava i Plaški; srez vojnićki osim opštine Barilović; srez Vrginmost ceo; srez glinski osim opština Bučice i Sovac; od sreza petrinjskog opštine: Blinja, Gradusa, Jabukovac i Sunja; srez kostajnički osim opštine Bobovac; od sreza Novske opštine: Jasenovac i Vanjska Novska, ali ove opštine valja porušiti tako da žel. pruga ostane na teritoriji ovih dveju opština; srez okučanski ceo; srez pakrački osim opština: Antunovac, Gaj i Poljana; od sreza požeškog opština Velić Selo; srez Daruvar, Grubišno Polje i Slatina; zatim bosanski srezovi Derventa i Gradačac. Razume se da u ovu oblast ulaze i svi drugi srezovi unutar navedenih granica. Za ovu zapadnu srpsku oblast, koja bi imala 46 srezova sa blizu milion i po dusa, na kojoj je celo preduzeće Šipada, i veliki gvozdeni rudnik Ljubija, preko koje prelazi Jadranska pruga Valjevo - Banja Luka - Šibenik, valjalo bi obezbediti Zadar s okolinom i otoke koji su pred njim radi zaštite njenog izlaska na more.

4) Severnoj srpskoj oblasti valja dati, uz teritoriju Dunavske banovine, oduzete joj srpske srezove Vukovar, Šid i Ilok, i od vinkovačkog sreza opštine: Vinkovci, Laze, Mirkovci i Novi Jankovci; srez i grad Osijek ceo; Ovoj oblasti valja obezbediti Baranju s Pečujom i istočni Banat s Temišvarom i Resicama.

5) Središnjoj srpskoj oblasti - Drinskoj banovini - imaju se povratiti oduzeti joj bosanski srezovi: Brčko, Travnik i Fojnica. Dalmacija, koja bi obuhvatala Jadransku obalu od Ploča pa do Šibenika, te od bos. herc. srezova: Prozor, Ljubuški, Duvno; zapadne delove motarskog i livanjskog sreza, te delove kninskog i šibeničkog sreza na severu, ima da uđe u sastav Srbije i da dobije zaseban autonoman polozaj. Rimokatolicka crkva u Dalmaciji biće priznata i od države pomagana, ali rad crkve i rimokatoličkog svestenstva u narodu mora biti na korist države i pod njenom kontrolom.”

Početkom 1942. godine, Moljević piše Dragiši Vasiću, drugom savjetniku četničkoga zapovjednika Dragoljuba-Draže Mihailovića: „Što se tiče našeg razgraničenja sa Hrvatima, tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti sebi svršen čin:

a) zaposesti na karti označenu teritoriju,

b) očistiti je prije nego li se iko pribere.

Zaposedanje bi se moglo izvršiti samo tako ako bi se jakim odredima zaposela cela glavna čvorišta, i to: Osijek, Vinkovci, Slav. Brod, Sunja, Karlovac, Knin, Šibenik, te Mostar, Metković, a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivcima bi trebalo otvoriti put - Hrvatima u Hrvatsku, a Bošnjacima u Tursku (ili Albaniju)..."

Dakle, sasvim je jasno kako je to plan stvaranja Velike Srbije s autonomnim područjima gdje živi homogena Hrvatska većina (dijelovi Hercegovine, Dubrovnik) gdje bi trebala postojati vjerska ali ne i nacionalna autonomija. Hrvatska je svedena na 30% svog teritorija i pod tim imenom ima se inkorporirati u Jugoslaviju. Ovdje želim naglasatiti kako četnici nikad nisu željeli obnoviti Jugoslaviju u granicama koje su postojale prije sukoba 1941. što se može vidjeti u instrukciji koju je potpisao osobno Mihailović dana 20.12.1941 g. Ona je upućena komandantu četničkih odreda u Crnoj Gori i komandantu limsko-četničkih odreda Đorđiju Lasiću i kapetanu Pavlu Đurišiću, četničkim starješinama područja na kojem se nalazio velik broj Bošnjaka muslimana. To naglašavam stoga što se pod utjecajem glasne srpske propagande o četnicima govori kao o „braniteljima Jugoslavije“. U tom dokumentu, između ostalog, naglašavaju se i ovi zadatci četničkog pokreta:

"1) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije-Crne-Gore-Bosne i Hercegovine-Srema-Banata i Bačke.

2) Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst-Gorica-Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom.

3) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.

4) Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa...

5) U krajevima očišćenim od narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata, naselili Crnogorce (u obzir dolaze siromašne i nacionalno ispravne i poštene porodice)..."

Projekt Velike Srbije u 2. svjetskom ratu doživio je djelomičan poraz pobjedom komunističkih partizana. Dakle, Jugoslavija je uspostavljena, međutim imala je 6 federalnih republika i 2 autonomne pokrajine u samoj Srbiji, tako da konačne granice Velike Srbije ipak nisu iscrtane.

[i gdje]

je ta vasa perverzija i ludilo zavrsilo???

[eto tako]

21. Listopada

1995.
- Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman otputovao iz Zagreba u New York na obilježavanje 50. obljetnice Ujedinjenih naroda. Tijekom svog boravka u SAD-u dr. Tuđman će se sastati i s predsjednikom Clintonom, a obratit će se Generalnoj skupštini UN-a govorom.
- Ruski ultranacionalist Vladimir Žirinovski, prigodom posjeta Srbiji, sastao se sa svojim kolegom Vojislavom Šešeljom, a primio ga je i patrijarh Pavle.
- U američkom Kongresu ima mišljenja da bi se sudjelovanje američkih a u BiH moglo produžiti i na pet godina, čime bi se troškovi operacije popeli na oko 12 milijardi dolara.
- Egipatska militantna skupina Gama al-Islamija preuzela odgovornost za podmetanje auto-bombe u Rijeci, javlja agencija Reuter iz Kaira.

1996.
- Da su žrtve izvađene iz masovne grobnice na Ovčari ranjenici s vukovarskog područja pokazuju predmeti uz tijela koja sada u zagrebačkom Zavodu za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta identificiraju međunarodni stručnjaci. Liječnici za ljudska prava za Haaški sud prikupljaju dokaze o zločinu počinjenom najviše 48 sati nakon okupacije Vukovara, izjavio na konferenciji za novinare u Zagrebu potpredsjednik Vlade dr. Ivica Kostović.



Dogodilo se 22. listopada

[da znas]

Dogodilo se 22. listopada

1991.
- Hrvatska Vlada procjenjuje da je otprilike 320.000 Hrvata bilo prisiljeno napustiti svoje domove.
- Albanski parlament priznao neovisnost Republike Kosovo.

1992.
- Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman primio u Zagrebu vjerodajnice veleposlanika Ruske Federacije Leonida Keresteđijanca.
- Misija posebnog izvjestitelja UN za praćenje kršenja ljudskih prava Tadeusza Mazowieckog otkrila masovne grobnice žrtava izvan sudskog smaknuća u području Vukovara.
- Ratne štete Hrvatske željeznice iznose milijardu dolara.
- U Bosni poginulo 100.000 ljudi, ranjeno ih je oko 150.000, a oko 50.000 Muslimanki i Hrvatica je silovano, kazao novinarima u Zagrebu predstavnik MUP-a BiH Mugdim Galijašević.
- SAD osudile izbijanje borbi između Hrvata i Muslimana u BiH, no navode kako Srbi i dalje snose najveću krivicu za rat na području bivše Jugoslavije.

[jos nesto]

Kada se situacija u Hrvatskoj zaoštrila, i kada je u septembru 1991. hrvatsko rukovodstvo donelo odluku o blokadi kasarni i preuzimanju oružja od JNA, oni koji su "brinuli" o srpskom narodu (a među njima su akademici zauzimali jedno od najistaknutijih mesta) pročisti li su grla i ponovo se oglasili. SANU je prvo izdala saopštenje o ugroženosti spomenika kulture (15. oktobra 1991), a potom je 16. oktobra* objavila pismo upućeno svetskoj javnosti. Pismo je naslovljeno "Nekoliko osnovnih činjenica o položaju srpskog naroda u Hrvatskoj".

[jos nesto]

Osim manje-više poznatih detalja, akademici su objasnili i Srbima i celom svetu da "svojom antisrpskom propagandom hrvatska državna vlast nastoji da us meri međunarodno javno mnjenje protiv srpskog naroda koji živi u Hrvatskoj i protiv Srbije, i da isto dejstvo postigne među etničkim manjinama, neprijateljski nastrojenim prema Srbiji - Albancima na Kosovu, Muslimanima koji žive u Srbiji i Mađarima u Vojvodini"." Osnovni zaključak tog pisma glasio je: "...srpski narod (je) došao do čvrstog uverenja da njegov život u okviru Hrvatske nije moguć."

[O medji]

Jedan od najupornijih, ali i najkompetentnijih zastupnika teze o nemogućnosti zajedničkog života Srba i Hrvata nesumnjivo je bio akademik Vasilije Krestić. Reč ovog naučnika imala je po tom pitanju posebnu težinu, jer je bio istoričar i ekspert za odnose Srba i Hrvata u Hrvatskoj. "Po mome dubokom uverenju, zajednički život je nemoguć", govorio je 1991. akademik Krestić. "I bilo bi dobro i za hrvatski i za srpski narod kada bi se našla neka međa. Teško je da prognoziramo u ovom času, ali sam uveren da ako to tako ne rešimo imaćemo permanentan rat."Akademik Krestić je apsolutno bio u pravu. Meda je nađena i tako je izbegnut permanentni rat. Jedini problem je bio taj što međa nije išla kuda su planirali akademik Krestić i drugi crtači velikosrpskih mapa.

[Sjecanja]

01.10
1992.
03.07

1991

- U Karlovac stiglo 1.600 Hrvata i Muslimana - logoraša iz srpskih koncentracionih logora u Bosni i Hercegovini: Trnopolja, Omarske i Manjače.
- Direktor UNPROFOR-a za civilne poslove Cedric Thornberry upozorio u Beogradu na povratak terorizma u UNPA sektoru Istok.
- U zadnjih šest mjeseci rata u BiH ubijeno ili se smatra nestalim 10.000 djece, javlja iz Sarajeva Reuter.
- Slovenija i Bosna i Hercegovina uspostavile diplomatske odnose.
- Hrvatska i Egipat potpisali u New Yorku ugovor o uspostavi potpunih diplomatskih odnosa.
- "Znam da ima pojava da naši milicionari noću pljačkaju i ubijaju, a danju dolaze na posao i vode istragu o tim svojim zločinima", tvrdi predsjednik "izvršnog vijeća općine Beli Manastir" na "skupštini republike srpske krajine" u Borovu Naselju.

[sompompirovi]

<font face="Times New Roman" size="+1" color="red">Od početka agresije na Hrvatsku najčešće mete bombardiranja i uništavanja bile su crkve, groblja, bolnice i škole. Na okupiranim hrvatskim područjima agresor je hotimice i sustavno uništavao crkve, kapele, groblja, križeve i sve sakralno blago.

Dubrovačka biskupija je iz domovinskog rata izašla s točno 300 oštećenih i porušenih sakralnih objekata: 203 župne i filijalne crkve, skupa s kapelama, oštećene su ili porušene; pet je potpuno uništeno, 32 teško oštećene i 166 lakše; stradala je 31 župna kuća, 28 samostana i 38 groblja.

Đakovačka i srijemska biskupija pretrpjela je štetu na 328 sakralnih objekata. Ukupno su stradale 164 crkve i kapele (24 potpuno srušene, 72 teško oštećene i 68 lakše oštećeno): tri su samostana potpuno srušena, četiri teško, a četiri lakše oštećena; stradalo je 10 groblja i 33 križeva na otvorenom.

Križevačka biskupija (eparhija) pretrpjela je štetu na šest lokacija.

</font>

[sompompirovi]

<font face="Times New Roman" size="+1" color="red">Riječko–senjska nadbiskupija ima 79 stradalih sakralnih zdanja: 19 crkava i kapela potpuno su uništene, 19 teško stradale a oštećeno je 15; stradala je 21 župna kuća i vjeronaučna dvorana i pet groblja.

U splitsko–makarskoj nadbiskupiji stradalo je devet sakralnih objekata: potpuno je uništena jedna crkva, tri su teško oštećene dok je pet lakše oštećeno.

U šibenskoj biskupiji stradalo je sveukupno 125 sakralnih zdanja: 33 crkve i kapele su potpuno srušene, teško oštećene 24, i lakše oštećene 24; stradalo je 19 župnih kuća (pet srušeno, šest teško, a osam lakše oštećeno), teže i lakše je oštećeno sedam samostana i 18 katoličkih groblja.

Zadarska nadbiskupija je također teško stradala: stradalo je 69 crkava i kapela (30 potpuno srušeno, 25 teško oštećeno, 14 lakše); župnih domova je stradalo 39, samostana šest i jedan križ na otvorenom; 115 sakralnih zdanja stradalo je u zadarskoj nadbiskupiji.

U zagrebačkoj nadbiskupiji štetu je pretrpjelo 461 sakralno zdanje: od 247 stradalih crkava i kapela potpuno su porušene 92, teže oštećene, u većini slučajeva nepopravljive 74, a lakše oštećene 81; ukupno je stradalo 14 samostana (tri potpuno srušena, sedam teško, a četiri lakše oštećena); stradalo je 78 župnih kuća i vjeronaučnih dvorana, 93 križa na otvorenom i 29 katoličkih groblja.

</font>

[pizdo ustaska]

GOVNO TETKINO!
CRO!
CRO-MAGNON!
I posljedice paleolitickih predrasuda spaseno do sada `rvackom povjesti u nadi da se iz tig klupka moze naci razloge za paleoliticka gledanja i postupke i danas.
Znacajan povratak u paleolit!
U XXI stoljecu, u Hrvatskoj!
BLESANE CRO-magnonski!

[Sta je]

Tetko? Samo ti na najjednostavniji nacin (jer kompliciranje teze shvacas) ukazujem razlog velike HR ljubavi prema Srbima.