ZORAN PUSIĆ, PREDSJEDNIK GRAĐANSKOG ODBORA ZA LJUDSKA PRAVA, O EUFORIJI U POVODU NAJAVE AMERIČKOG SKORAŠNJEG PUŠTANJA NA SLOBODU ZVONKA BUŠIĆA, OSUĐENOG NA DOŽIVOTNI ZATVOR ZBOG TERORIZMA

Iako je Šeks, kad je govorio o njemu, izbjegao upotri××××ti riječ terorist, Zvonko Bušić je nesumnjivo koristio terorističke metode, posljedica kojih je i ubojstvo policajca i zbog toga je odslužio dugu kaznu zatvora. Kad izađe iz zatvora, trebalo bi ga pustiti da ostatak života proživi na miru, ali nikako ga ne bi trebalo promovirati u borca za hrvatsku slobodu. Izjava, pak, Ante Đapića da bi država trebala prirediti doček Bušiću pokazuje da nije dovoljno promijeniti boju košulje, niti odustati od mjerenja visine kukuruze, pa da se promijeni i ćud

Gospodine Pusiću, kako ste doživjeli euforiju koja je zavladala u domaćoj javnosti i u vrhovima vladajuće partije nakon što je objavljeno da bi Sjedinjene Države mogle pustiti Zvonka Bušića, osuđenog na doživotni zatvor zbog terorizma? O čemu govori izjava Vladimira Šeksa da je Bušić borac za hrvatsku slobodu koji se, eto, poslužio malo nedemokratskim metodama?

- U svom eufemizmu predsjednik Sabora je malo prekoračio granice dobrog ukusa. U tom stilu moglo bi se nastaviti i reći da ni čuvari u Lori nisu baš koristili demokratske metode, a i postupke ubojica obitelji Zec – koji su zbog sitne proceduralne greške oslobođeni nakon priznanja zločina, u doba kad je današnji predsjednik Sabora bio državni odvjetnik – bez obzira na njihove intencije, moramo danas osuditi. Iako je Šeks, kad je govorio o njemu, izbjegao upotri××××ti riječ terorist, Zvonko Bušić je nesumnjivo koristio terorističke metode, posljedica kojih je i ubojstvo policajca i zbog toga je odslužio dugu kaznu zatvora. Kad izađe iz zatvora trebalo bi ga pustiti da ostatak života proživi na miru, ali nikako ga ne bi trebalo promovirati u borca za hrvatsku slobodu. Što se tiče euforije, pa i nisam za sada vidio neku preveliku euforiju; više su novine napuhavale vijest njušeći senzaciju koja povećava tiražu. Izjava Ante Đapića da bi država trebala prirediti doček Bušiću pokazuje da nije dovoljno promijeniti boju košulje, niti odustati od mjerenja visine kukuruze, pa da se promijeni i ćud.

Mogu li se terorizam, teroristička ubojstva pravdati borbom za nezavisnu državu, za slobodu? Neki u Hrvatskoj izgleda da misle da mogu, samo ako se radi o hrvatskoj državi. Konačno i počinitelji terorističkog ubojstva obitelji Zec ili terorističkih ubojstava u Gospiću, Sisku ili Osijeku nisu to počinili zbog pljačke nego iz neke vrste nakaznog poimanja patriotizma, svakako uvjereni da to čine za Hrvatsku i u ime Hrvatske. Nije teško domisliti kako je nastala cinična izreka da je "patriotizam zadnje utočište hulja". Ništa jednoj ideji ne može toliko naškoditi koliko zločini počinjeni u njeno ime.

Uzvišeni cilj

- Postoji li, ipak, neka razlika, makar bila mala, između ubojica obitelji Zec i Zvonka Bušića, u smislu njihova idealizma ili odsustva ideala?

- U avionu koji je otela Bušićeva skupina srećom nitko nije poginuo. Podmetnutom bombom ubijen je jedan policajac. Norac i njegova skupina ubijali su u Gospiću i žene, a ubojice obitelji Zec i žene i djecu. Ti zločini razlikuju se u stupnju surovosti, ali motivi koji iza njih stoje nisu toliko različiti. U pozadini je ona vrsta idealizma po kojem su na putu prema nekom uzvišenom cilju, kao što je na primjer nezavisna država, svaki zločin ili svinjarija posvećeni važnošću cilja, u ostvarenju kojeg se i tako ne mogu počiniti zločini. Nije ni čudo da su svi ti tipovi bili poklonici ustaštva, terorističkog pokreta koji je bombu i kamu podigao na razinu svojih simbola, a koji je, za neke političare, tek malo pretjerao u svom radikalnom hrvatstvu i nedemokratskim metodama. Neosuđivanje takvog ekstremnog političkog nasilja, licemjerno zgražanje nad arapskim terorizmom i fanatizmom, dok se kod nas radi o idealistima s nedemokratskim metodama, mogu pogubno djelovati na mladu generaciju i njihov izbor uzora.

Ni u hrvatskoj politici ni u hrvatskom pravosuđu nije bilo, kroz dugi niz godina, volje da se procesuiraju teroristički zločini počinjeni nad civilima i ratnim zarobljenicima, hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. To su repovi koji se i danas vuku za Hrvatskom, koče je na putu demokratizacije i generiraju stalnu napetost u društvu.

- Ne samo da Hrvatska ne čini puno kako bi odsjekla te repove iz prošlosti koje vuče za sobom, nego najmoćniji i najutjecajniji društveni krugovi glorificiraju osobe koje, poput Bušića, spadaju u onaj dio povijesti s kojom bi se Hrvatska trebala jasno obračunati. Zašto se to čini?

- Obračunati se s dijelom povijesti, provesti katarzu, ne razbiti ogledalo koje ti najednom kaže da više nisi najljepši na svijetu, nije laka stvar. Svaki od onih političara koji je podilazio masi na splitskoj rivi skandirajući "Ja sam Mirko Norac!" osuđivat će danas pojedine zločine "ma tko ih počinio" i inzistirati da se oni ne mogu izvaditi iz konteksta rata i zločina koje je, u puno većoj mjeri, počinila druga strana. Ako ti političari misle glorificirati Bušića, trebali bi se zapitati što bi on radio u kontekstu rata ako je u kontekstu mira bio spreman ubijati da bi bacao letke iz aviona.
(nastavak slijedi)