Prikazujem rezultate 1 do 6 od 6

Tema: VELIČANJE BUŠIĆA JE NEMORALNO I OPASNO

Hybrid View

Prethodni post Prethodni post   Slijedeći post Slijedeći post
  1. #1
    Ivica ĐIKOVIĆ
    Guest
    ZORAN PUSIĆ, PREDSJEDNIK GRAĐANSKOG ODBORA ZA LJUDSKA PRAVA, O EUFORIJI U POVODU NAJAVE AMERIČKOG SKORAŠNJEG PUŠTANJA NA SLOBODU ZVONKA BUŠIĆA, OSUĐENOG NA DOŽIVOTNI ZATVOR ZBOG TERORIZMA

    Iako je Šeks, kad je govorio o njemu, izbjegao upotri××××ti riječ terorist, Zvonko Bušić je nesumnjivo koristio terorističke metode, posljedica kojih je i ubojstvo policajca i zbog toga je odslužio dugu kaznu zatvora. Kad izađe iz zatvora, trebalo bi ga pustiti da ostatak života proživi na miru, ali nikako ga ne bi trebalo promovirati u borca za hrvatsku slobodu. Izjava, pak, Ante Đapića da bi država trebala prirediti doček Bušiću pokazuje da nije dovoljno promijeniti boju košulje, niti odustati od mjerenja visine kukuruze, pa da se promijeni i ćud

    Gospodine Pusiću, kako ste doživjeli euforiju koja je zavladala u domaćoj javnosti i u vrhovima vladajuće partije nakon što je objavljeno da bi Sjedinjene Države mogle pustiti Zvonka Bušića, osuđenog na doživotni zatvor zbog terorizma? O čemu govori izjava Vladimira Šeksa da je Bušić borac za hrvatsku slobodu koji se, eto, poslužio malo nedemokratskim metodama?

    - U svom eufemizmu predsjednik Sabora je malo prekoračio granice dobrog ukusa. U tom stilu moglo bi se nastaviti i reći da ni čuvari u Lori nisu baš koristili demokratske metode, a i postupke ubojica obitelji Zec – koji su zbog sitne proceduralne greške oslobođeni nakon priznanja zločina, u doba kad je današnji predsjednik Sabora bio državni odvjetnik – bez obzira na njihove intencije, moramo danas osuditi. Iako je Šeks, kad je govorio o njemu, izbjegao upotri××××ti riječ terorist, Zvonko Bušić je nesumnjivo koristio terorističke metode, posljedica kojih je i ubojstvo policajca i zbog toga je odslužio dugu kaznu zatvora. Kad izađe iz zatvora trebalo bi ga pustiti da ostatak života proživi na miru, ali nikako ga ne bi trebalo promovirati u borca za hrvatsku slobodu. Što se tiče euforije, pa i nisam za sada vidio neku preveliku euforiju; više su novine napuhavale vijest njušeći senzaciju koja povećava tiražu. Izjava Ante Đapića da bi država trebala prirediti doček Bušiću pokazuje da nije dovoljno promijeniti boju košulje, niti odustati od mjerenja visine kukuruze, pa da se promijeni i ćud.

    Mogu li se terorizam, teroristička ubojstva pravdati borbom za nezavisnu državu, za slobodu? Neki u Hrvatskoj izgleda da misle da mogu, samo ako se radi o hrvatskoj državi. Konačno i počinitelji terorističkog ubojstva obitelji Zec ili terorističkih ubojstava u Gospiću, Sisku ili Osijeku nisu to počinili zbog pljačke nego iz neke vrste nakaznog poimanja patriotizma, svakako uvjereni da to čine za Hrvatsku i u ime Hrvatske. Nije teško domisliti kako je nastala cinična izreka da je "patriotizam zadnje utočište hulja". Ništa jednoj ideji ne može toliko naškoditi koliko zločini počinjeni u njeno ime.

    Uzvišeni cilj

    - Postoji li, ipak, neka razlika, makar bila mala, između ubojica obitelji Zec i Zvonka Bušića, u smislu njihova idealizma ili odsustva ideala?

    - U avionu koji je otela Bušićeva skupina srećom nitko nije poginuo. Podmetnutom bombom ubijen je jedan policajac. Norac i njegova skupina ubijali su u Gospiću i žene, a ubojice obitelji Zec i žene i djecu. Ti zločini razlikuju se u stupnju surovosti, ali motivi koji iza njih stoje nisu toliko različiti. U pozadini je ona vrsta idealizma po kojem su na putu prema nekom uzvišenom cilju, kao što je na primjer nezavisna država, svaki zločin ili svinjarija posvećeni važnošću cilja, u ostvarenju kojeg se i tako ne mogu počiniti zločini. Nije ni čudo da su svi ti tipovi bili poklonici ustaštva, terorističkog pokreta koji je bombu i kamu podigao na razinu svojih simbola, a koji je, za neke političare, tek malo pretjerao u svom radikalnom hrvatstvu i nedemokratskim metodama. Neosuđivanje takvog ekstremnog političkog nasilja, licemjerno zgražanje nad arapskim terorizmom i fanatizmom, dok se kod nas radi o idealistima s nedemokratskim metodama, mogu pogubno djelovati na mladu generaciju i njihov izbor uzora.

    Ni u hrvatskoj politici ni u hrvatskom pravosuđu nije bilo, kroz dugi niz godina, volje da se procesuiraju teroristički zločini počinjeni nad civilima i ratnim zarobljenicima, hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. To su repovi koji se i danas vuku za Hrvatskom, koče je na putu demokratizacije i generiraju stalnu napetost u društvu.

    - Ne samo da Hrvatska ne čini puno kako bi odsjekla te repove iz prošlosti koje vuče za sobom, nego najmoćniji i najutjecajniji društveni krugovi glorificiraju osobe koje, poput Bušića, spadaju u onaj dio povijesti s kojom bi se Hrvatska trebala jasno obračunati. Zašto se to čini?

    - Obračunati se s dijelom povijesti, provesti katarzu, ne razbiti ogledalo koje ti najednom kaže da više nisi najljepši na svijetu, nije laka stvar. Svaki od onih političara koji je podilazio masi na splitskoj rivi skandirajući "Ja sam Mirko Norac!" osuđivat će danas pojedine zločine "ma tko ih počinio" i inzistirati da se oni ne mogu izvaditi iz konteksta rata i zločina koje je, u puno većoj mjeri, počinila druga strana. Ako ti političari misle glorificirati Bušića, trebali bi se zapitati što bi on radio u kontekstu rata ako je u kontekstu mira bio spreman ubijati da bi bacao letke iz aviona.
    (nastavak slijedi)

  2. #2
    Ivica ĐIKOVIĆ
    Guest
    Poteškoća tih moćnih i utjecajnih društvenih krugova je da su oni od početka hrvatsku državu željeli i doživljavali kao mit, a ne kao organizaciju koja treba funkcionirati u službi svojih građana. Na saboru HDZ-a 1990. godine Tuđman govori o hrvatskom plemstvu danas i njegovoj važnosti za današnju Hrvatsku. Izmišljaju se i slave velike pobjede nad Mongolima u bitkama koje se nikada nisu dogodile. Metoda nije bila nova, Orwell ju je 1948. tako plastično opisao u "1984.", ali je bila efikasna; na mitovima o vlastitoj superiornosti i ugroženosti, posebno u turbulentnim vremenima, najlakše je bilo homogenizirati naciju.

    Inače, takva koncepcija države kao mita, samo u prošlom stoljeću odgovorna je za dva svjetska rata i gotovo sto milijuna mrtvih. Izgrađivati mit značilo je "frizirati" povijest i "frizirati" sadašnjost – događaju se samo događaji koji potvrđuju mit. Tako u domovinskom ratu nije bilo zločina s hrvatske strane, Tuđman nije pokušao podijeliti BiH uz pomoć HVO-a i HV-a, dogovori o tome s Miloševićem i česte Tuđmanove izjave na tu temu, poput one o neprirodnosti "hrvatske kifle" ili pereca, značile su zapravo nešto drugo, istina o tome može se donijeti deklaracijom u Saboru, a onda tko ukazuje na činjenice koje baš ne podržavaju tu deklaraciju radi protiv interesa Hrvatske. Problem s činjenicama jest taj da one malo po malo isplivavaju na površinu i pod njihovom težinom politička garnitura koja ih je željela prikriti sad je, u skladu sa svojim opredjeljenjem prema EU-u, prisiljena s njima se suočiti, dapače zločine i procesuirati. To za njih, ali i za sve one koje su uvjerili, stvara jednu pomalo šizofrenu situaciju. Lekcija s "Ja sam Mirko Norac!" trebala bi im biti dovoljna da ne ponove istu grešku s Bušićem.

    Sloboda kolektiviteta

    - Svjedoči li glorifikacija Zvonka Bušića, jednako kao Ante Gotovine ili Mirka Norca, o niskom stupnju društvenoga razvoja, jer se naciju pokušava homogenizirati na sudbinama osuđenih terorista ili optuženih ratnih zločinaca?

    - Ja se nadam da to više neće ići iz Vlade, iako mi prve izjave gospodina Šeksa ne daju za pravo. Isticati kao uzor ljude koji su osuđeni zbog ratnih zločina ili terorizma, osim što je nemoralno, može biti i vrlo štetno. To stvara razdor u društvu i jača ekstremiste sklone političkom nasilju koji glorifikacijom takvih tipova zapravo javno odobravaju djela zbog kojih su oni osuđeni. Ne mislim da se tu radi o niskom stupnju društvenog razvoja; možda o dječjim bolestima demokracije još teško opterećene rigidnim nacionalizmom. Jer takvi problemi jesu karakteristični za nacionalizam gdje se društvo homogenizira na mitskom pojmu nacije, a onda se naciji, svim pripadnicima te grupe koja nije formirana po moralnim kriterijima, pridaju moralne vrline, a ne priznaju se mane. Tu počinje glorifikacija i prešućivanje, "laganje ako je to za moju zemlju korisno".

    Nasuprot tome, mnogi ljudi u Hrvatskoj su mišljenja da zločini i terorizam nisu, nisu nikad bili i ne mogu biti u interesu Hrvatske, ne Hrvatske koja je njihova domovina i ne Hrvatske kao države kakva bi, po njima, trebala biti. Nema zemlje koja nema i mračne dijelove u svojoj prošlosti. Ali snaga i veličina jedne demokracije nije u tome da se izda deklaracija da se takve stvari nisu dogodile nego u tome da se s neugodnim činjenicama suoči, a mudrost političara da to učine na način kako se one u sljedećoj generaciji ne bi ponovile. Hvatanje u koštac s tim problemima, kao i svako liječenje, u prvi čas može biti neugodno, ali na malo duži rok to bi smanjilo animozitete u društvu, osiguralo time veću sigurnost i slobodu građana, a ne bi ostavljalo neugodne potencijalne izvore sukoba sljedećoj generaciji u nasljeđe.

    Jackyll i Hyde

    - Ne čini li vam se da se u govoru hrvatskih političara najčešće spominje sloboda kolektiviteta i da se pritom veličaju oni za koje se proglasi da su najviše doprinijeli toj nacionalnoj sreći, dok se gotovo uopće ne priča o individualnoj slobodi pojedinca koji je em ostao nezaštićen od države, em mu je i politička sloboda sve više upitna?

    Inzistiranje na slobodi kolektiviteta, dakle nacije ili države, ima smisla kad je ona ugrožena, obično izvana. U tim slučajevima država kao mit ima dobru prođu kod birača i, po principu prirodne selekcije, stranke koje to koriste dolaze na vlast. Međutim, u mirnim vremenima i u relativno povoljnom okruženju u kakvom je, srećom, Hrvatska danas, ljudi ne trebaju državu kao mit već kao organizaciju koja funkcionira i garantira im što veću sigurnost i što veću individualnu slobodu. Takva vremena povoljna su za učvršćivanje i razvoj demokracije i traže političare koji neće biti vođe ili očevi nacije već sposobni administratori. Nije bez osnova mišljenje da su sretni građani one zemlje za čijeg predsjednika nitko ne zna kako se zove.
    (nastavak malo poslije)

  3. #3
    Ivica ĐIKOJEVIĆ
    Guest
    Proces u kojem individualne slobode građana postaju sve veće, a mogućnosti samovolje političara sve manje, jedan je od dinamičkih ciljeva demokratskog razvoja društva. To ne ide glatko, ne ide bez sukoba s političkim snagama koje su profitirale od percepcije države kao mita i koje koriste svaku priliku koja taj mit oživljava. To sigurno neće ići bez aktivnog zalaganja građana u promoviranju onih vrijednosti koje razlikuju otvoreno demokratsko društvo od autoritarnog režima, za državu koja je tu da olakšava život svojim građanima, za razliku od države-mita koja treba živote svojih građana.

    - U vezi s ovim što ste rekli, kako tumačite činjenicu da na političkoj sceni nema nijedne relevantne snage koja bi se usprotivila ideji o promptnom podizanju spomenika Franji Tuđmanu i imenovanju nekog trga Tuđmanovim imenom?

    - Predsjednik Tuđman bio je prvi predsjednik Hrvatske kao nezavisne države, jer NDH nije bila ni država ni nezavisna, nego protektorat nacističke Njemačke u kojem je odlučujuću riječ imala uprava za Jugoistočnu Evropu smještena u Beogradu. U većini zemalja običaj je da se podigne spomenik prvome predsjedniku i time se, vjerojatno, vode i neki Tuđmanovi politički neistomišljenici koji podržavaju podizanje spomenika. Ne mislim da je za stav oko podizanja spomenika važno da li ste dijelili političke stavove s Franjom Tuđmanom, ali postoje dva osnovna argumenta protiv spomenika. Prvi je taj što previše činjenica ukazuje da je Tuđman bio začetnik i izvršitelj ideje o etničkom čišćenju u Hrvatskoj i što je smatrao da je etničko čišćenje korisno za ovu zemlju: takvo je razmišljanje za svaku osudu, a ono što njega istinski osuđuje jest činjenica da je tu ideju pokušao, i djelomično uspio, realizirati.

    Drugi je imperijalistički rat prema Bosni i Hercegovini, na što se nadovezuje koketiranje s idejama koje su bile karakteristične za ustaštvo. Tuđmanov politički put obilježila je relativizacija zločinačkih ideja iz Drugog svjetskog rata, a ta je relativizacija devedesetih godina opet dovela do zločina, možda ne naređenih, ali u velikoj mjeri toleriranih. Samo zbog pritiska međunarodne zajednice tih zločina nije bilo više. Da li se može podići spomenik samo Tuđmanu kao prvom hrvatskom predsjedniku, a ne i Tuđmanu kao najodgovornijem za etničko čišćenje, nesprečavanje zločina i politiku prema Bosni? Da li će to biti spomenik Dr. Jackyllu ili Mr. Hydeu?

  4. #4
    Au, jbte
    Guest
    kao da sam licno pisao ovaj tekst - fatalna podudarnost!

    Najvise mi se svidja ovo:
    "Nije teško domisliti kako je nastala cinična izreka da je "patriotizam zadnje utočište hulja". Ništa jednoj ideji ne može toliko naškoditi koliko zločini počinjeni u njeno ime."
    Alal vera Olivera!

  5. #5
    to je
    Guest
    pjesma proletera...

  6. #6
    Buscar
    Guest
    "Imperijalisticki rat prema Bosni"


    Ha ha ha! Zar nije Alija Izetbegovic od Tudmana trazio pomoc u borbi BiH Armije protiv varvara Srba i JNA, Tudman je poslao pomoc u vojsci. A sada srbi pisu da je to bio imperijalisticki pohod na BiH

Slične teme

  1. ORIJENTACIJSKO TRČANJE
    By Runner in forum Ostali sportovi
    Odgovora: 2
    Posljednji post: 08-02-2009, 21:50
  2. ŠTA MISLITE O BUŠIĆKI
    By .................... in forum Zagreb i okolica
    Odgovora: 1
    Posljednji post: 29-12-2007, 23:38

Pravila postanja

  • Ne možeš stvarati nove teme
  • Ne možeš odgovarati na postove
  • Ne možeš slati privitke
  • Ne možeš mijenjati svoje postove
  •