PDA

Pogledaj cijelu verziju : Kontradiktornost Glavasove obrane



TRPIMIR(Gost)
13-06-2006, 14:41
Daleko najslabiji, najbljeđi i najneuvjerljiviji Glavaš je u onom dijelu svog iskaza u kojem govori o vlastitoj ulozi u Domovinskom ratu i događajima koji ga terete za ratni zločin. Nigdje nije bio, ništa nije znao, još je manje išta vidio, a kamoli štogod naredio. On koji druge (poglavito Vladimira Šeksa) optužuje da se danas stide svoje uloge u Domovinskom ratu, sada je toliko retuširao svoju vlastitu ratnu ulogu da jedino objašnjenje za takav postupak može biti ili zakasnjeli stid ili ogromni strah

"Želim početi svoje izlaganje, iznošenjem svoje obrane nepobitnom tvrdnjom da u Osijeku nikada nije počinjen ratni zločin." Tako je - parafrazirajući nekadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Milana Vukovića i njegovu tezu da Hrvati, budući da su vodili obrambeni rat, nisu mogli počiniti ratni zločin - svoju obranu, u opsegu kraćeg romana, na 30 gusto kucanih stranica započeo Branimir Glavaš, pojavivši se pred istražnim sucem Županijskog suda u Zagrebu Zdenkom Posavcem, 1. i 5. lipnja ove godine. Samo tri tjedna ranije, na sjednici Hrvatskog sabora 10. svibnja, prije nego što će mu biti skinut imunitet, Glavaš je teatralno pokazivao dokument koji je sam nazvao "križaljkom smrti", policijski klasificirani papir iz vremena dok je na čelu osječke policije bio njegov kum Dubravko Jezerčić. Ta Glavaševa "križaljka smrti", na koju se poziva već drugi put (prvi je put s njom u javnost izašao prošlog ljeta na tiskovnoj konferenciji u Osijeku) govori o 40 osječkih ratnih zločina u kojima su ubijene ukupno 44 osobe.

Odricanje od ratnog puta

Glavaš je u Saboru, jednako kao i na tiskovnoj konferenciji u Osijeku prošlog ljeta, čitao imena ubijenih, vrijeme kada se to dogodilo, mjesto i motiv ubojstva i način na koji je urađeno, ali je jedino izostavio policijske indicije kamo vodi sumnja. Njih je, kao u pravoj križaljci, pretvorio u crna polja, ali nije propustio reći da ni jedna indicija ne vodi prema njegovu imenu. Zanimljivo, u "križaljci smrti" ne spominju se ubojstva Čedomira Vučkovića i Đorđa Petkovića, dvojice srpskih civila koji su 31. kolovoza 1991. likvidirani u garažama neposredno uz prozore njegova ratnog osječkog štaba, dakle upravo one dvojice zbog kojih ga se i sumnjiči za umiješanost u ratni zločin.

U samo tri tjedna Glavaš je stubokom promijenio stav: od tvrdnje u Saboru kako su u Osijeku 1991. počinjena najmanje 44 ratna zločina, do svog iskaza pred županijskim istražnim sucem, kada je "nepobitnom tvrdnjom" nazvao svoju prosudbu da "u Osijeku nikada nije počinjen ratni zločin". To je međutim samo jedna od kontradikcija kojima vrvi njegov iskaz, prepun zaborava, ali i nevjerojatno upamćenih detalja, poslaganih u bilješke koje je, neobičnom benevolentnošću istražnog suca Posavca, osobno diktirao u zapisnik, zbog čega je ovaj dobio sve Glavaševe pohvale. Konstrukcije koje je u svojoj obrani iznio Glavaš, zaista nije lako držati u glavi, pa je razumljivo što se u omanju sobu 23 na prvom katu Županijskog suda u Zagrebu, s pogledom na Zrinjevac, uputio s napisanom obranom. Ostat će tek zabilježeno da je tužiteljski tim predvođen zagrebačkom županijskom državnom odvjetnicom Višnjom Lončar prosvjedovao zbog činjenice što je Glavaš "svoju obranu direktno diktirao u zapisnik i pri tom se koristio svojim bilješkama".

U moru proturječja koje je u svojoj obrani iznio Glavaš svakako je najzanimljivije ono da nije nikada zapovijedao I. bojnom osječkih branitelja, poznatijom kao Branimirova osječka bojna (BOB). Glavaš se sada odriče i onog dijela svog ratnog puta u kojem stoji kako je zapovijedao tom jedinicom, pa pred istražnim sucem doslovce kaže kako je to "netočan podatak" iz njegova službenog ratnog puta da je ikada zapovijedao BOB-om: "Nikada nisam u svom životopisu pisao podatak da bih obnašao dužnost zapovjednika I. bojne osječkih branitelja u tom periodu (govori se o razdoblju od 1. svibnja do 1. studenoga 1991., op. a.), možda je netko za potrebe vojne službe, tj. Ministarstva obrane njima dao takav podatak, no taj podatak je svakako netočan."

Glavaš dakle sada retušira svoju ratnu biografiju, odričući se da je ikada zapovijedao jedinicom koju su po njemu nazivali. Kao da je njegov ratni put pisao netko umjesto njega, te ga "za potrebe vojne službe, tj. Ministarstva obrane" još malo nakitio pa, onako usput, dodao kako je zapovijedao i BOB-om, da bi ratni put bio što impresivniji. No, upravo takav Glavašev ratni put do tada mu nije smetao, budući da je temeljem njega dobio brojne privilegije, ordenje i generalski čin. Sada, kad se našao u škripcu, odbacuje ga kao zmija pretijesnu kožu.
(nastavlja se)

pojeo vuk magare
13-06-2006, 19:37
Trpimire, morao bi znati da vrana vrani oci ne kopa.. Koljac, Glavas, prijeti se otvoren ××××××su (Sanaderu) da ce ga u "slucaju slucajeva" uvuci u ××××××. Odluku o tome donose sudije i sutkinje (korumpirani) a iznad svega stoji jebac (ustavni sudija).
To je pravosudje vec pokazalo svoje lice, (Obitelj Tudjman, Seks, Susak, Spegelj, Boban, Norac, Gotovina, Mostar, Dretelj, Knin, Capljina, Zepce, Sarajevo.....i....i....i )
I ti se, pravednice jos nadas u neke istine, pravde. Sigurno si u prilozima procitao da "NIJE GRIJ UBIT MUSLIMANA!" Jedina pravda je oko za oko, zub za zub.

brdzanin
13-06-2006, 19:42
..strah, prijatelju, strah. Siledzije, koljaci umiru od straha ako nemaju posla sa malom nezasticenom djecom, starcima i bespomocnim zenama.
Ne bi taj lopov udario sam na sebi ravnoga. Trojica, cetvorica, kama, krv isusova. A stid, oni ne znaju ni kako se to pise a kamo li sta je to.

TRPIMIR(Gost)
14-06-2006, 00:18
Zanimljivo je i njegovo objašnjenje zašto su civili dovođeni njemu, a ne osječkoj policiji. Glavaš to opravdava prilikama u kojima je "u pojedinim pitanjima koordinacija institucija bilo iznimno loša", pa kaže: "Razvidno je tako da vojnici nisu znali kome predavati osobe za koje se sumnjalo da se bave protuhrvatskom djelatnošću", a nešto ranije u svom iskazu kaže kako se "tih mjeseci znalo događati da vojska pojedince privede u prostore Sekretarijata za općenarodnu obranu, odnosno općine ili kriznog štaba s obzirom da je sve to bilo u jednom kompleksu". No, bilo je to zbog toga, tvrdi Glavaš što su "branitelji kod nas bili mobilizirani, da su uglavnom od nas u Sekretarijatu, od mene, dobivali prvo naoružanje, te da jednostavno nisu razlikovali naše nadležnosti, nadležnosti Sekretarijata od policijskih, no bilo je zasigurno i razloga da mnogi branitelji nisu imali povjerenje u policiju pa su smatrali da takve slučajeve treba dovesti u općinu".

Ali, upravo je Glavaš bio taj koji je zahtijevao da se "takvi slučajevi" dovedu njemu pred noge. U intervjuu Glasu Slavonije još je 1. srpnja 1991. to izrijekom zatražio, te upravo on bio taj koji je sijao nepovjerenje prema hrvatskoj policiji: "Pozivam pučanstvo ako ocijeni da se u nekim slučajevima radi o antidržavnim i kriminalnim aktivnostima pojedinaca ili grupa, to odmah dojavi Sekretarijatu za narodnu obranu preko Centra za obavješćivanje na broj 985. Evidentno je da građani Osijeka nemaju puno povjerenje u Policijsku upravu Osijek, te ih pozivam da se obraćaju Sekretarijatu za narodnu obranu."

Tadašnja osječka dopisnica beogradske Politike Snežana Berić koja je također "greškom" bila privedena u Glavašev ured ("To dovođenje u prostorije Sekretarijata već sam ranije objasnio da je bilo iz razloga greške i nesnalaženja vojnika kuda da vode takve osobe", doslovce objašnjava Glavaš) i za koju u istražnom zahtjevu piše da ju je Glavaš i osobno šamarao, bila je, prema njegovim sadašnjim tvrdnjama, dovedena bez "ikakvih ozljeda", Glavaš kaže kako je Berićka, nakon 15-20 minuta zadržavanja u hodniku Sekretarijata, predana "pripadnicima službe državne sigurnosti". No, nekoliko redaka dalje on tvrdi da je novinarki "spasio život".

Gospodar života i smrti

Kako i od koga, ne objašnjava, ali sama činjenica da je nekome mogao spasiti život, odnosno da to nije morao učiniti ako nije želio, zapravo svjedoči o onome što se o Glavašu i inače zna – da je u to vrijeme u Osijeku on bio apsolutni gospodar života i smrti.

No, svakako je najzanimljiviji dio koji se odnosi na ubojstvo Čedomira Vučkovića, ključni dio istražnog zahtjeva, koji Glavaša najteže tereti. Nastranu to što Glavaš tvrdi kako se sve događalo u mraku jer je rasvjeta bila pogašena, a onda kaže kako je, čuvši pucnjeve naredio da se pogase svjetla. Ili, kad tvrdi kako je mrtvo Vučkovićevo tijelo vidio tek ovlaš, jer ga taj slučaj, budući da je pozvan istražni sudac, više nije zanimao, a potom detaljno opisuje kako je i gdje bio pogođen, te gdje su se sve nalazili tragovi krvi. No, još prošle godine u izjavi Novom listu tvrdio je da tog dana, 31. kolovoza 1991., kada je Vučković ubijen, uopće nije bio u Osijeku i da mu taj alibi može potvrditi najmanje 10 svjedoka.

Miloševićev stil

I u tom, za njega najdelikatnijem slučaju, Glavaš se kao svjedocima služi mrtvim dušama. Iako je Krunoslav Fehir priznao da je osobno pucao u Vučkovića, Glavaš u svom iskazu priča kako je to vjerojatno učinio Zoran Brekalo, osoba koja je poginula u rujnu 1991. u Osijeku. I inače, Glavaš za svjedoke rado poziva mrtve ljude – od bivšeg načelnika SIS-a Mirka Grošelja do zapovjednikâ Franje Pejića i Josipa Ćebića.

Glavaš danas tvrdi kako nikakav atentat tog 31. kolovoza na njega nije bio izveden, kao što je to pisao Slobodni tjednik neposredno nakon ubojstva Vučkovića. Te su novine naime i spominjale atentatora Đorđa Petkovića (za kojega Glavaš kaže da za njega nikada nije čuo), objavljujući greškom sliku ubijenog "atentatora" Vučkovića. No, upravo novinare ST-a, Roberta Pauletića i Dražena Rajkovića koji su o tom "atentatu" pisali, sada navodi kao svjedoke koji mogu posvjedočiti o događajima tog dana!
(nastavlja se)

TRPIMIR(Gost)
14-06-2006, 12:29
U ljeto prošle godine Vecernjakov je novinar razgovarao s jednim od očevidaca tog događaja koji je vjerojatno i jedan od svjedoka koji će se pojaviti na sad već izvjesnom procesu Glavašu. On je tada tvrdio kako je, kad je ubijen Vučković, a potom i Đorđe Petković koji je iz garaža u blizini Glavaševa ureda sve to vidio, Glavaš razgovarao s glavnim urednikom ST-a, Marinkom Božićem, s kojim je bio veliki prijatelj. Tada je dogovoreno da se taj događaj prikaže kao atentat, no kako je Đorđe Petković već bio odvezen, likvidiran i vjerojatno bačen u Dravu, slikali su mrtvog Vučkovića i njega prikazali kao atentatora. Glavaš nikada nije demantirao ST-ovu priču o atentatu, kao što nije zanijekao ni svoje zapovijedanje BOB-om u službenom ratnom putu, sve dok ga ovih dana nisu počele stezati sumnje za ratni zločin.

Kad se pažljivo analizira Glavašev iskaz vidi se nevjerojatna slabost njegove obrane. Od tridesetak stranica iskaza, više od polovice njegove su zbrkane reminiscencije o nastanku hrvatske države, "od stoljeća sedmog" do najnovijih dana. Glavaš ponavlja opća mjesta, dobro znane činjenice, događaje u kojima nije sudjelovao i s kojima nema nikakve veze. Taj dio njegova iskaza, stilom i sadržajem, podsjeća na one duge Miloševićeve monologe kojima je sadistički zamarao Haaški sud.

Glavaš je, kako se dâ čuti, zbog načina svoje obrane već došao u sukob s odvjetnicima, jer je obranu počeo voditi na način koji oni ne ocjenjuju dobrim. Njegovi odvjetnici, naime, protivili su se zatrpavanju suda stotinama nevažnih dokumenata kojima istražnog suca obasipa Glavaš i bili su skloniji usredotočivanju na dijelove optužnice koji ga izravno terete. Jer doista, teško je shvatiti kakvu dokaznu snagu mogu imati novinski isječci s tekstovima nekih novinara Politike, koji niti se spominju u istražnom zahtjevu niti su u bilo kakvoj vezi s onim za što ga se tereti.

Daleko najslabiji, najbljeđi i najneuvjerljiviji Glavaš je u onom dijelu svog iskaza u kojem govori o vlastitoj ulozi u Domovinskom ratu i događajima koji ga terete za ratni zločin. Nigdje nije bio, ništa nije znao, još je manje išta vidio, a kamoli štogod naredio. On koji druge (poglavito Vladimira Šeksa) optužuje da se danas stide svoje uloge u Domovinskom ratu, sada je toliko retuširao svoju vlastitu ratnu ulogu da jedino objašnjenje za takav postupak može biti ili zakasnjeli stid ili ogromni strah.
(nastavlja se)