PDA

Pogledaj cijelu verziju : ISKAZ SVJEDOKA



FREDSMOTHERFUCKER
18-10-2003, 18:30
http://www.rcp-brcko.com/srbija3.gif

Hrvat, rođen 1921. god., svjedoči o ubijanju, pljačkanju i paljenju u mjestu Kreševu, općina Obrovac, od strane JNA, TO i milicije "Krajine":

"Dok sam se skrivao, iz pećine sam gledao kako mi gori kuća; onolika vatra, teško je to bilo gledati jer veliko je Kruševo. To sam vidio, ali njima ne smiješ izaći pred oči, mi smo se uvijek pokrivali, i ja sam se sklonio da im ne idem u oči. Samo sam vidio teške, tragične pojave. I školu sam vidio kako gori, crkvu, kuće, sve. Za mene je bilo opasno, jer u mojoj kući je bila naša vojska. Bilo mi je kritično i radi moga prvog rata, jer sam s 80 drugih branio Kruševo.

Navlačili su čarape na glavu samo da ga ne pripozna ni Dopuđ u Kruševu, ni ono nas jadnika što je ostalo u selu. Jer oni su takvo zlo radili da su se i maskirali kako ne bi mogli kazati: eto to je taj, komanda i rukovodilac, mi ne znamo ništa od toga...

Za vrijeme Markovog boravka u Kruševu (1991.) troje, četvero civila je ubijeno. Ubili su župnika, jednu udovicu, a jednu ženu su maltretirali i potom ubili.

Dr. Barbulović je bio liječnik u selu, ostao je raditi u Obrovcu...

Devedeset i devet posto imovine u Kruševu je uništeno...
Pola seoske škole su zapalili, a u drugoj polovici je Uprava 'Milicije'.
Selom je najprije parolirala JNA, kasnije TO, pa milicija 'Krajine'. Ispočetka su nosili petokraku na kapama, kasnije je nije bilo..."

Svjedoci su bračni par, koji je bio prisiljen pobjeći iz Gornjeg Zemunika 18. ožujka 1992. god. Govore o zločinima počinjenim od strane Srba nad civilima, te pljačkanju kuća i ostaloga po selima u općini Benkovac:

"Ujutro, čim sam se digla, išla sam tamo. Moje je dvorište ograđeno... nema nigdje nikoga... bila je još jedna žena, ona je bila ranjena. Kada pođem malo dalje, i vidim: sin joj leži ovako okrenut prema kuhinji, a ujna mi leži ovako nizbrdo, okrenuta dolje, a glava sva kao da si je macom razbio. Mene probio znoj... nigdje nikoga, nigdje žive duše, nego ja i njih dvoje mrtvih. Hvatala me nesvijest, uhvatim se za zid i tako polako dođem u kuću i bacim se na otoman. Govorila sam: pustite me da dođem sebi. Oni su mi davali piti limun, šta ja znam šta su mi davali. Tako sam došla sebi i jedva izgovorila, da sam vidjela ujnu i Božu mrtve. Onda kažem njima, da moji doma ne znaju ništa, pa odem kući i kažem mužu za to, i dogovorili smo se kako ćemo to javiti, kako ćemo ih pokopati. On strašiv poslati mene samu, a ja strašiva poslati njega sama da ode do vojske. Pođemo oboje. Ginut ćemo za svoje, ako poginemo. Kada smo došli tamo, nađemo jednoga Niku. Kada smo im rekli za njih da leže mrtvi, pitao je tko ih je pobio. Velim mu: 'Otkud ću ja znati tko ih je pobio, bolje vi znate tko ih je pobio.' Kažem muć 'Bit će vaša vojska.' On kaže, da tko zna tko je, i reče: 'Nema naše vojske!'

Poginuli su bili Bože Studen i naša ujna, njegova majka Draginja Studen. On je 54. godište, a ujna je bila sedamdeset i jednu godinu stara.

Mate, muž od Šime (Šimice), govori da je on tražio da ih se pokopa ondje gdje su bili, ali oni su tražili doktora iz Smilčića. Nisu mogli dobiti doktora iz Smilčića, pa su se obratili u Benkovac, a iz Benkovca su javili u Knin. Došao je onda jedan reći: 'Sutra u dvanest i pol budite pripremni tu.' Tako je i bilo. Došli su iz Knina s tenkom i s autima. Tako su se ljudi rukovali, i sve, i pregledavali. Tog brata mi ubili su sa četiri metka, a mater mu pogodili s lijeve strane i izrezali je, a Katu Bakarić, što je ranjena, odvezli su u Benkovac. Ona je išla kokoši zatvoriti i valjda su imali zadnji metak, pa je ranili u nogu..."

"Kada su došli kod nas u noći, izvadio je nož i kaže - da te koljem. Ja mu kažem: 'Molim te, nemoj me klati, rađe me ubij.' Onda su me svezali, izvozili traktor i frezu. Jedan je otišao. Žena mi je bila u jednoj, a ja u drugoj sobi. Njoj su vezali isto noge... Od sedam do tri sata ujutro...

Kada su došli treći put, onda su odvezli prikolicu od freze od brata mi, bila gore kod mene, ostala kada smo zajedno radili, a traktor je bio moj. Pokupili su nam šivaću mašinu... Istu večer su došli. Mi smo ih čuli onda kada su izvozili prikolicu od freze. Odnijeli su nam i 40 litara masti, kišobrane, tri sata, kave jedno šest kila, pečenice i divenice. Dolazili su oni svaki dan, ali ne isti. Dođe ova, pa ona grupa, a po noći su nas tražili u dva puta.

Mi smo čuli njih kada su ubili ujnu i sina joj. Mi smo bili na kraju zaselka, a oni u sredini. To je bilo uvečer u pet sati. Tko je mislio, da je razbojnik ubijao. Kada bi dolazili u kuću ili u nečiju drugu pljačkati, onda, kada dolaze i polaze, pucaju. Utjeraju te u kuću i ne da ti ni gledati. Čim te ugledaju, odmah govore: 'U kuću, u kuću!'

Nakon toga kad su ubili Božu i Draginju, nama su major i kapetan rekli - zatvorite vrata. Kako ću ja zatvoriti kada dođu i udare nogom, ili uzme macu, pa udari, ili puca, džabe ti ključevi?! Oni otvore i željezna vrata za čas posla!

Onda... mi nismo mogli od straha živjeti, vidjeli smo da nam nema života, i mi smo se digli s glavom u torbi i preko polja! Preko polja smo otišli. Nitko nije znao da smo otišli. Išli smo tako jedno jedan sat vremena, i naiđemo na jedno auto, i odveze nas..."

Dvojica Hrvata, rođeni 1968. i 1966. god. u Smoljancu, svjedoče o masakru civila, pljački i paljenju hrvatskih kuća koje su Srbi počinili 1991. godine u selu Smoljancu, općina Korenica:

"Sakrivali smo se u napuštenim kućama ili u šumi sve do 12. prosinca 1991. god. pred srbo-četnicima koji su okupirali sva hrvatska sela u općini T. Korenica i Slunj. Dana 1. ili 2. prosinca 1991. god. vojska je uhitila naše mještane Ivicu Rosandića, Milana Conjara i Božu Markovića. Sutradan je vraćen Ivica Rosandić, a o Milanu i Boži ništa ne znamo.

Dana 4. II. 1991. god. u selo je došla vojna patrola, civilni kombi i oko 15 naoružanih vojnika i četnika. išli su od kuće do kuće, pljačkali i palili. Pljačkaši su dolazili iz susjednog srpskog sela Rešetara i Arapova Dola. Sudjelovalo je u pljački i jedno zaprežno vozilo sa dvojicom muškaraca i jednom ženom. Konj je bio crne boje. Uvjereni su bili da tu nema nikoga. Mi smo bili u šumi i gledali, imali smo i dvogled. Pljačka je trajala skoro čitav dan i pucanje. Opljačkane stvari su dovozili do kuće Dude Adžića, a odavde nekud dalje. Dim je dopirao do nas i gušio nas. Kuće su uglavnom drvene. Stoku su ubijali ili odvodili. Jugo-vojnici su hvatali janjce i odvozili ih. Zapaljena je i crkvica u koju su prethodno pucali (crkva je također od drveta).

Istog dana četnici sa vojskom ubili su - što smo mogli vidjeti po njihovu odlasku - ove naše mještane: u kući čiji je vlasnik Jure Vuković, a gdje su našli sklonište, ubijeni su rafalom Vuković Marko sin Mate, star oko 55 god. iz Smoljanca, Mesić Marko sin Jure, rođen 1953. god., Smoljanac 91, Vuković Mira kći Jure, rođena 1961. god., Smoljanac.

U kući (u podrumu) čiji je vlasnik Jelena Mesić vidjeli smo rafalom ubijene i pougljene leševe: Rosandić Ivicu sin Marka, rođen 1968. god., Smoljanac 24, i Rumenović Antu sin Jeke, rođen 1938. god., Smoljanac. U kući čiji je vlasnik Nikola Bićanić vjerojatno su stradali - u njoj su se sklonili - Bićanić Jure (oko 65 god.) i njegova žena Bićanić Roža. Kuća je izgorjela pa su i oni vjerojatno u njoj izgorjeli, ali to nismo vidjeli. Leševe poginulih nismo pokopali jer je to bilo opasno.

Dana 15. X. 1991. god. naišli smo pred vratima kuće u raspadajućem stanju Josu Matovinu, muža Jele, star oko 65 god., i Anu Bujadinović, staru oko 60 god. Njih smo pokopali jer se tada još moglo doći u Slunj. Oni su poginuli 8. ili 9. listopada 1991., tako pretpostavljamo jer su tada vojska i četnici razarali i palili susjedna sela Vaganac, Selište i Drežnik.

Za našeg boravka u Smoljancu do 12. prosinca 1991. god., u potpunom okruženju, vidjeli smo kako svaki dan četnici pljačkaju i odvoze sve vrijedne stvari iz okupiranih hrvatskih sela (mehanizaciju, žito, sijeno...). Svaku noć je gorjelo po nekoliko kuća koje su prije toga opljačkali. Nas je 16 mladića, mještana Smoljanca, u više grupa prešlo preko Bosne u Hrvatsku. Pri bijegu uhvaćeni su kod Kordunskog Ljeskovca Ante Hodak sin Mile, rođen 1954. god. iz Smoljanca 19/a i Jure Špehar, rođen 1939. god., iz Rastovače, te Marica Špehar žena Jure. Marica Špehar je puštena iz zarobljeništva i ona je potvrdila da su Jure i Ante ostali u zarobljeništvu...

Napominjem da je Smoljanac selo sa 60 domaćinstava. Isključivo je hrvatsko. Sada u njemu nema nikog živog. Takva ili slična sudbina je svih hrvatskih sela u općini T. Korenica (sa većinskim srpskim stanovništvom) i općini Slunj koja je imala većinsko hrvatsko stanovništvo."

SRBIJA 4EVER
18-10-2003, 18:31
http://www.rcp-brcko.com/srbija3.gif

TO JE ZEMLJA...
18-10-2003, 18:31
...SNOVA I buducnosti...

SAVA POČUČA
18-10-2003, 18:52
http://connexus.net.au/~mikuto/stamps/rh_grb.jpg

Z A P I S N I K
SASTAVLJEN 10.5.1995. KOD ISTRAŽNOG SUDIJE
OSNOVNOG SUDA U BANJALUCI

SVJEDOK: SAVA POČUČA sin Save, rođen 29.5.1947. godine u selu Kutjevu, opština Slavonska Požega, paroh okučanski, protojerej Srpske pravoslavne crkve

I Z J A V A

Po zavšetku Bogoslovske škole, kao sveštenik Srpske pravoslavne crkve, od 1969. godine službovao sam u Gradištu, a od 1983. godine do danas u Okučanima. Oženjen sam i imam četvero djece.

U Okučanima me je zatekao rat i agresija Hrvata na srpsko stanovništvo u Zapadnoj Slavoniji. Za vrijeme rata vidio sam mnogo Srba koje su Hrvati ubijali na ovom području. Vršeći svoju službu obavljao sam sahrane velikog broja ovih žrtava. Navodim među najtežim slučajevima ubistva bračnog para Keleua, iz sela Borovca, parohija Rajić, koji su živjeli u Novskoj, i ubijeni 21. oktobra 1991. godine, a istog dana i na istom mjestu bio je ubijen i još jedan bračni par, čijih imena ne mogu da se sjetim, kao i jedan starac iz Lovske. Njihovi leševi razmijenjeni su aprila 1992. godine i dopremljeni na groblje u Borovac. Obavljajući sahrane ovih žrtava vidio sam da su one bile masakrirane na najgrozniji način. Jednoj od ubijenih žena bila je prosječena dojka i u nju uvučena njena ruka. Kod svih ostalih žrtava bili su unakaženi dijelovi tijela - odsječene uši, nos i slično.

Na Svetog Nikolu, 19. decembra 1991. godine, Hrvati su, preobučeni u uniforme bivše JNA, iskoristili prazničko raspoloženje Srba u selima Mašićka Šagovina i Širinci, upali u ova sela i ubili 68 Srba. Dio ovih žrtava razmijenjen je kasnije, a za dio se ne zna ni do danas. I ove žrtve su uglavnom bile masakrirane. Pripadnici UNPROFOR-a nisu dozvolili da se ove žrtve sahrane na lokalnim grobljima, pa je njihova sahrana obavljena u Okučanima. Sahranu sam obavljao uz prisustvo članova porodica žrtava, a u pojedinim slučajevima žrtve su bile cijele porodice.

U crkvi u Okučanima raspolagao sam originalnim tekstom "Proglasa" Hrvata o prisilnom iseljenju u roku od 24 sata, 28 srpskih sela, koja su se nalazila na području od Požege prema Kamenskoj u podnožju planine Papuk.

"Proglas" je izdat 28. avgusta 1991. godine. Poznato mi je da su ova sela prisilno iseljena, da su sve kuće u njima razorene i poravnate sa zemljom buldožerima, tako da od njih skoro nije ostalo traga. O ovome su mi lično pričali i mještani ovih sela, koji su uspjeli da pređu na slobodnu teritoriju Zapadne Slavonije. O ovom su mi pričali supruga Branka Kovača, iz sela Opršinaca, i drugi.

SAVA POČUČA
18-10-2003, 18:54
Septembra 1991. godine, Hrvati su na mučki način upali u selo Gređani, opština Okučani, i ubili 18 civila, mahom starijih osoba, kojom prilikom su zapalili oko 50 kuća. Jedan od žrtava bio je Petar Čalić, a i ostale sam poznavao uglavnom iz viđenja. Istog dana, Hrvati su upali i u selo Čovac, ubili više civila i spalili oko 30 srpskih kuća. Pored ostalih u selu su iskasapili i Stevana Stančića, starog oko 50 godina. Kakvim su se Hrvati sve mučkim sredstvima služili, navodim slučaj u selu Čovac, kada su prilikom napada podmetnuli minu u jedan traktor i sklonili ga sa puta u kukuruze. Kada je vlasnik ovog traktora, pozvao Majstorovića, sina Milana, mladića od oko 25 godina, da svojim traktorom izvuče njegov traktor, mina se aktivirala i obojica su na licu mjesta poginuli.

1. maja 1995. godine, zajedno sa porodicom i episkopom zapadnoslavonskim, gospodinom Lukijanom, zatekao sam se kod kuće, kada su Hrvati izvršili agresiju na Zapadnu Slavoniju.

Preko lokalnog radija Okučani stanovništvo je upozoravano da siđe u skloništa, jer su već počele padati granate u samom gradu i okolini. Između 9.00 i 10.00 sati, emitovano je obavještenje da se stanovništvo priprema za eventualnu evakuaciju, ali da se jošuvjek ne kreće nigdje.

Ovo je trajalo sve do oko 13.00 sati. U međuvremenu stizale su vijesti o tome da Hrvati prodiru prema Okučanima sa svih strana, ali da se linije odbrane još uvjek drže. Jedan broj civila je samoinicijativno odlazio prema selu Novi Varoš, odnosno Gradišci, raznim prevoznim sredstvima, a poslije 13.00 sati, počelo je i prvo organizovano evakuisanje i jednog dijela civilnog stanovništva, najprije djece, zatim starijih ljudi i žena.

Oko 21.00 sat, obučen u mantiji, kolima sam odvezao u Banjaluku svoju suprugu, djecu i dvije žene iz Okučana, kao i jednog studenta Bogoslovije koji se nalazio u posjeti episkopu, sa namjerom da se vratim u Okučane čim budem mogao. Episkop je ostao kod kuće u Okučanima.

Ujutro, 2. maja 1995. godine, oko 7.30 sati, automobilom sam krenuo prema Okučanima.

U Gradišci primio sam Milku Kesić, iz Okučana, koja je sjela na mjesto suvozača. Prešao sam preko mosta Savu i kanal Strug ("Nova Sava"). Ulazeći u Novi Varoš, sa jedne od prvih zgrada, sa moje desne strane, iznenada je na automobil ispaljen mitraljeski rafal, a odmah zatim i puščana vatra iz 20-ak kuća sa iste strane. Milka Kesić je odmah bila smrtno pogođena. Ja sam bio pogođen sa više projektila, ali sam nastavio da vozim automobil sve dok on nije stao. Pod neprekidnim dejstvom kuršuma, uspio sam da izađem iz automobila i trčao putem oko 200 metara, i tu sam pao. Neposredno ispred sebe vidio sam užasnu scenu. Mnoštvo vozila na putu bilo je ispreturano, a veliki broj civila pored njih ležao je ubijen. Jedan broj izbezumljenih tumarao je među kolima, izložen vatri iz pješadijskog oružja iz okolnih kuća i iz obližnje šume Prašnik, kao i eksplozijama granata kojima je put bio zasipan. Mnoga vozila su gorila. U kućama, sa obe strane puta, bilo je žena, djece i staraca, koji su se tu sklonili.

SAVA POČUČA
18-10-2003, 18:56
Iz kuće udaljene 10-ak metara od mene, izašli su neki civili i prenijeli me u obližnju kuću gdje su mi pružili prvu pomoć.

Nakon nekog vremena naša vojska je uspjela da potisne Hrvate i otvori prolaz prema Savi i omogući izvlačenje civila i ranjenika prema Gradišci. Sa njima sam prevežen u bolnicu u Gradišku, a odatle u Banjaluku.

U Novom Varošu bio je veliki broj ubijenih civila. Čuo sam da su Hrvati spalili njihove leševe, da bi tragove ovog zločina sakrili. Među ubijenima vidio sam Ostoju Dejanovića, nekog Vukadinovića i druge.

Episkop zapadnoslavonski gospodin Lukijan uspio se izvući iz Okučana, preko mosta na Savi kod Gradiške, 2. maja 1995. godine.

Dok sam se nalazio u Okučanima, vidio sam da su bile oštećene crkva i parohijska kuća.


Zapisnik mi je glasno diktiran i u njega je unijeto sve što sam izjavio, ne želim da ga čitam, priznajem ga za svojeg i potpisujem.
Saslušavanje je završilo u 15.15 sati.

ISTRAŽNI SUDIJA:
Đorđe Stojanović, s.r.
SVJEDOK:

Sava Počuča, s.r.

http://connexus.net.au/~mikuto/stamps/rh_grb.jpg

Oslobodioče...
18-10-2003, 18:57
http://www.rcp-brcko.com/srbija3.gif

Jel' idemo dalje...

http://www.rcp-brcko.com/srbija3.gif

mamu ti karam
18-10-2003, 18:58
dobro su ti srbi i prosli. imali su 24 sata da se osele, sto nije bio obicaj sa srpske strane oni bi buldozderima i bombama ravnali kuce u kojima su hrvati spavali.

Jebi ga onda
18-10-2003, 19:10
http://www.rcp-brcko.com/srbija3.gif

..imate probleme sa sluhom,kad vam buldožeri ruše kuće u kojim se nalaze (ne)ljudi na spavanju..

http://rizo.netfirms.com/galerija/razno/razno33.gif

http://www.rcp-brcko.com/srbija3.gif

Likić
02-11-2003, 10:54
http://guest.inetia.com/com-page/igralnica/slike/smesno/30.jpg

SVJEDOK HRVAT
08-11-2003, 12:13
http://www.cro-design.com/fotografija/data/media/6/Esad_sam_te_se_sjetio.jpg

HVALA...
08-11-2003, 15:33
...Fredo na ovim zanimljivostima... Posalji nam jos...
Dav nisi slucajno TI bio taj? Kkao se zvao? POP...

Nadam se da ste neku lekciju naucili...ali po tebi se to bas ne vidi... ti si TOTALNO zadojen...i lalo rekoh bit ces isti takav do smrti...

Zamisli samo kako ce ti dani prolaziti bez veze?? U jadu, ocaju, ludilu...i cemu sve ne... A nikad ti nece pasti na pamet da su ti braca - zajedno sa tobom bila malo (previse) izludjena - i zadojena nekim abnormalno, potpuno nerealnim i LUDIM velikosrpstvom! Za kojeg se ti i dan danas toliko pozrvovnno boris!

EEEE kadan nas Fredo... kazi nam cime se jos bavis osim sta tipkas tu 10-ak sati dnevno??

Ma kakvo
08-11-2003, 22:26
veliko srpstvo, budalo? Srbi iz Hrvatske su se jedino borili za svoju samobitnost, jer u zemlji povamirenog fasizma, nisu videli nikakvu perspektivu?

DA LI TI JE TO TESKO SHVATITI, ili da ti sve potanko objasnim?

Radim kao DJ
09-11-2003, 05:35
u OPATIJI.

http://www.medzlis.com/slike/mujezin.jpg

ISKAZ SVJEDOKA
10-11-2003, 19:18
http://www.krompir.co.yu/005/jezici/scanjpg1.gif

STRAZAR
11-11-2003, 00:15
http://www.vido.ldh.org/images/serbia.jpg