PDA

Pogledaj cijelu verziju : Đapić



sompompirovi
25-09-2002, 12:49
Đapić: »Da smo se pravodobno oduprli, danas nam nitko ne bi prijetio sankcijama«
»HSP pozdravlja Vladinu odluku, odnosno premijera Ivice Račana da se umirovljenoga generala Janka Bobetka ne izruči Haaškom sudu«, rekao je u utorak predsjednik HSP-a Anto Đapić na konferenciji za novinare. Stranka podržava akcije koje će štititi hrvatske interese i neće dopustiti manipulaciju, odnosno politizaciju izručenje hrvatskoga generala Haagu. »Predlažemo prihvaćanje zahtjeva SAD-a o neizručivanju svojih građana nedavno ustanovljenom Stalnom međunarodnom kaznenom sudu, čime bi Vlada mogla osigurati potporu SAD-a«, rekao je Đapić.
Napomenuo je da neke stranke pokušavaju iskoristiti slučaj generala Bobetka za političku promidžbu. »HSP je najdosljedniji u pogledu suradnje s Haaškim sudom, odnosno jedina parlamentarna stranka koja je 1997. godine bila protiv suradnje s Haagom. To se pak ne može reći za HDZ, koji je inicirao suradnju, i tadašnju opoziciju HSLS, SDP i dr. Da smo se pravodobno oduprli, danas nam nitko ne bi prijetio sankcijama«, naglasio je Đapić, koji je operaciju »Medački džep« nazvao briljantnom vojnom akcijom.
HSP predlaže izmjene Ustavnog zakona o suradnji s Haaškim sudom i reduciranje zapovjedne odgovornosti. »Ako se parlamentarne stranke ne uspiju dogovoriti, inzistirat ćemo na referendumu«, dodao je Đapić. Predsjednik Glavnog stana HSP-a Velimir Kvesić rekao je da je šutnja ministra branitelja Ivice Pančića u trenucima dok se optužuje cijela Hrvatska skandalozna. U povodu ovih dana prikazane snimke Thompsonova koncerta na HTV-u, rekao je da su napadi na glavnu urednicu Jasnu Ulagu-Valić dokaz da se na HTV-u ne promiču hrvatske vrijednosti.

Tko je Alan Ford ?
17-10-2003, 06:06
Veliki val što ga je pokrenuo Ian Fleming, i dugo je opijao publiku agentom 007, konačno se rasplinuo i nastala je oseka: u filmu "Casino Royal" James Bond je minimiziran, parodiran, start... U ovom novom stripu, koji raspreda pustolovine tajnog agenta Alana Forda, jasno se shvaća nova situacija: špijunska pustolovina je izgubila ozbiljnost, kriminalistička spletka se razrijedila u burlesku, likovi nisu više svi u jednom komadu, označeni znakom junaštva ili podlosti, već su iznijansirani, puni trikova, jadnici uhićeni u koštac sa spletkama većim od sebe. Najvažnije je da Alan Ford, od kojega su autori htjeli stvoriti antijunaka, prokleto nalikuje na našeg susjeda, pun je slabosti kao i on, uvijek ga prati smola, nespretan je i plašljiv, premda mu sreća na kraju nije posve okrenula leđa i ima samilosti prema njihovoj krhkosti; kad bi igrao loto, čak bi i dobio ! Veliko otkriće autora Maxa Bunkera bilo je u tome što je liku Paške Patka, koji je isto tako u neprestalnoj potrazi za stalnim zaposlenjem dostojnim njega, premda bez ikakve prave volje za radom, dao izgled ljudskoga bića, uglavnom ugodnog. Crtač Magnus je pred očima imao lik Petera O' Toolea, samo s ponešto izmjena. U suglasnosti s piscem teksta, bacio je Alana Forda u najbjednije slojeve špijunaže. Bio je to dakle, korak dalje od "Casina Royal" gdje se parodija odnosi na likove, a ne na sredinu u kojoj se oni kreću, uvijek vrlo bogatu, raskošnu i gdje se svi razmeću poput dokonih milijardera, jedući u najmanju ruku kamenice i pijući Dom Perignon. Naoružanje tajnih agenata svima je poznato: pištolji s prigušivačem, sprave za mučenje, osobni zrakoplovi i tako dalje. Alan Ford je, naprotiv, imao prigušivač načinjen od stare limenke, pištolj, koji obično označava start na utrkama, sprave za mučenje su mučiteljeve ruke, a osobni zrakoplovi su kojekakve letjelice koje polete samo ako letači uhvate dobar zalet. Uredi, dakako, nimalo ne nalikuju na one pune tajanstvenih napravica, u kojima operiraju agenti poput 007. Alan Ford, bijedno plaćen slučajni špijun , bez unutarnjeg poziva, član je grupe koja živi u prljavim mišjim rupama pod nevjerojatnim neboderima od stakla i betona, u kojima, kako sugeriraju autori, stanuju drugi: oni koji nemaju nesreću da se bave tako bijednim poslom kao što je onaj tajnog agenta. Nasilje ? Ima ga malo, ali smiješnog. Na kraju svoje prve pustolovine Alan Ford biva pohvaljen zato jer ni u koga nije pucao. Pomislit ćete da je to znak plemenite duše, da je Šef dobar čovjek koji ne želi žrtve. Ali on sam objašnjava Alanu nesporazum u koji je upao: ne treba pucati zato jer su meci skupi! Ali ubiti bodežom ne samo da je dopušteno nego je i poželjno. Ako je 007 neodoljivi donžuan, muškarčina koji osvaja i pokorava sve žene koje mu se nađu na putu, jednom Alanu, premda nije ružan, nikad ništa ne polazi za rukom s ženama. Kad neka djevojka razgovara s njim, on se sramežljivo crveni. I onda, baš kao što se događa i Pašku Patku kad si zabije u glavu da Patu povede na ples, jao njem ako preuzme inicijativu: sentimentalna pustolovina još nije ni počela, a već se izjalovila. Crtač Magnus dolazi iz crnog stripa, ali ovaj put je pogodio "u sridu", jer premda je sačuvao neke tipične stilističke sheme toga stripa, ispunio ih je ironično podlim i izopačenim duhom, koji ih podiže, obnavljajući ih iz korijena. Pogledajte najjezovitije i najstrašnije crteže: u svakom postoji poruga, podsmijeh, znak sporazuma, mig. Igra se odvija na srdačnoj razini, bez suvišnosti, likovi se uvijek doimaju kao da se čitateljima žele ispričati zbog svoje neprimjerenosti, nesposobnosti da se uzdignu do herojskog mita, da narastu bar nekoliko centimetara. Situacije su često nenormalne primjerice kad Alan Ford ide plesati s nekom starijom babom zaljubljenom u njega jer je lisicama vezan za nju. Uvijek su tu potištenost i oskudica, nema pretjeranosti, nema raskoši, samo jad, bijeda i nevesela, smrknuta lica. Ali usprkos tako neugodnoj, jadnoj i istodobno zamršenoj stvarnosti, punoj zamki

Đapić
17-10-2003, 06:07
Ali usprkos tako neugodnoj, jadnoj i istodobno zamršenoj stvarnosti, punoj zamki i udaraca sudbine, u njihovoj nutrini ipak utire put neki mali dobrostivi duh, koji se brine za mladog Alana i izbavlja ga iz nevolje prije nego što bude prekasno. A Alan, čini se, posjeduje samo stanovitu okretnost, odgovarajuću njegovu vitkom liku, no njegove šanse tu prestaju. On izaziva smijeh u prisutnosti opasnosti s kojom se mora suočiti. Premda se plaši i vlastite sjene, na ustima tog neobičnog glavnog junaka često lebdi milostiv smiješak ispaštanja, kao da shvaća da se goloruk čovjek poput njega mora smješiti zloj sudbini i da malo prijaznosti može imati čak čaroban učinak. Dakako, prema tom uzoru tekstopisac i crtač vrtoglavo razrađuju priču dalje gradeći cijeli niz "štoseva" i izvodeći hiperbole poput: evo stiže donositelj dragocjenih vijesti, tajni agent na otrcanom biciklu, opremljen kao biciklist iz 1910. godine. U velikom je zakašnjenju jer mu se probušila guma. Kolega Alana Forda, odjeven kao Sherlock Holmes, od kojega je Magnus načinio dopadljivu autokarikaturu, jest deus ex-machina koji izbavlja junaka iz konačne nevolje, pojavivši se nepredviđeno na prozorčiću i udarivši batinom ljepoticu, koja upravo namjerava u Alanovu glavu ispaliti hitac. I tako sve dalje po isprepletenim nitima narativne crte, prilično suvisle u svojoj prividnoj nelogičnosti. Crtač, što će čitatelj svakako primjetiti ima izvrstan scenografski dar. On je i radio kao scenograf. Magnus je Bolonjac, dvadeset devet mu je godina, oženjen je, profesor crtanja i kolekcionar oružja. Na polju stripa osobito je sklon ponajprije Waltu Disneyju. Ako se potrudimo, u crtežima ove epizode mogu se naslutiti određene reminiscencije na "Mickey Mouse - agenta tajne policije", a onda i prema Jacovittiju. Ovo je sigurni znak da je njegova prava ličnost u crtaču groteski, a ne crtača "crnih" stripova. Istini za volju, među njegovim miljenicima je i Caesar. Ali to se manje opaža. Ono što je očito, to je njegov originalni način crtanja karikatura, u svijetlo-tamnoj tehnici, točno naznačujući sve, s rijetkom tvrdoglavošću za stripaša koji želi pričati napete pustolovine. U njima dramatski preokreti vrtoglavo slijede jedan drugoga. Rasklimani svijet, otrcan, zakrpan, izlizan, pun zakrpa zapravo ima svoju vjerodostojnost, i vraća nas dalekim i već glasovitim prethodnicima. Filmovi poput onog o gorkoj Americi, u kojem su redatelji bili istraživači najbjednijih četvrti, ili još bolje, filmu francuske škole, u kojemu su prljavci postali pitoreskni ukras izvorište su tih crteža. Baš u tome i jest ključ Magnusa i Bunkera: istodobno navješćujući "déja vu", i udaljavajući se od njega različitim kutom gledanja na stvari. Iskrivljena je to stvarnost koju oživljuju ova dvojica i nema nikakve sociološke vjerodostojnosti. Vjerodostojna je na grafičkom planu, i to je sve. Kao i Jacovitti, i Magnus sluša samo zakone vlastitog ritma, sve ostalo žrtvuje. Bitno je da stvar djeluje u pravom trenutku. On obilno dijeli dar ljepote, djelomično zato da bi time nadoknadio sve druge nedostatke. Alanu Fordu, jedinome među muškim likovima koji se komešaju na ovim crtežima, namjenjeno je da ne bude odbojan. Sa ženama je crtač, čini se, dobrohotniji, ali samo zato da bi Alan dobio teži udarac kad ih pokuša osvojiti. Evo to je, dakle, neodređen zakon što vlada ovom pričom i drugima koje će slijediti: zakon neprilika i odvratnosti. Ako je žena furija, nju će matirati Alan Ford, a ako je dražesna, s nepogrešivom točnošću će se dogoditi obrnuto. Ludi ples Alana Forda (ime koje funkcionira svim jezicima na koje je strip preveden, objašnjava tekstopisac Max Bunker) dakle je počeo: on u crnoj majici i crnim hlačama, baš kao neki baletan, uspio je isplivati na površinu iz prve gomile udaraca što se sručila na njegovu glavu. Kao i svi osamljenici pretpostavlja se da je i on pomalo pjesnik. Naslućuje se to na početku, kad je Alan Ford predstavljen kao čaplinovski tajni stanar golubarnika, sanjačac koji u svakoj novoj zori

HSP
17-10-2003, 06:09
Kao i svi osamljenici pretpostavlja se da je i on pomalo pjesnik. Naslućuje se to na početku, kad je Alan Ford predstavljen kao čaplinovski tajni stanar golubarnika, sanjačac koji u svakoj novoj zori vidi sigurnost bolje budućnosti. Ali to je samo zaokret koji Alanu mora dati određenu psihološku gustoću, zajedno s mnogo drugih primjedaba koje smo već spomenuli i koje od njega stvaraju antijunaka nakon cijele gomile špijunskih heroja. Možda je još važnija njegova grafička prisutnost, njegov "znak" kao nit vodilja neke pomamne pantomime, između jezovitog i sarkastičnog, napisana na naličju pustolovine.

Đapić
19-10-2003, 16:08
http://www.zvrk.co.yu/Slike/zivotinje_domace/razno/13310018.JPG

Đapić
08-11-2003, 08:39
http://www.pajapatak.com/humor/animals/05.jpg