PDA

Pogledaj cijelu verziju : »Zločesta« Hrvatska



sompompirovi
04-09-2002, 11:27
Koliko je »zločesta« Hrvatska pridonijela nesretnom graničnom sporu sa Slovenijom!?
Slovenci tvrde da je Piranski zaljev »historijski« i da se prigodom razgraničenja moraju uzeti u obzir tzv. posebne okolnosti. U međunarodnome pravu nema preciznih pravila o historijskim zaljevima (u kojima, na primjer, stoljećima ribare državljani samo jedne države), ali se pouzdano zna da se zaljev ne može proglasiti historijskim ako obale pripadaju dvjema državama.
Budni čuvari našega podaničkog mentaliteta, koji ove godine slave neku vrstu 900. obljetnice, ovaj put nas žele uvjeriti da je Hrvatska kriva i za loše odnose sa Slovenijom. Zašto ne damo Slovencima komad mora kad ga imamo toliko, Crnogorcima Prevlaku, zašto se inatimo s Bosancima zbog tamo nekog riječnog otočića pokraj Kostajnice.
I u Vjesniku smo imali prigode čitati kako sporazum o granici u Piranu »nije trebalo dočekati na nož«, ismijava se »briga žestokih hrvatskih muževa za nacionalne interese« (Stajališta, 27. kolovoza), a zastupnik u Saboru gospodin Mladen Godek kuka i jadikuje u Novome listu jer Hrvatska »u očima svijeta ispada kao neka mala zločesta zemlja koja se s nikim ne može sporazumjeti«.
Veli: »Moje je mišljenje da je – ako je Ivica Račan doista nešto pozitivno radio – to bio taj parafirani sporazum o granici sa Slovenijom«! I dalje: »Bio je to put kojim je trebalo krenuti, trebalo je ratifikaciju sporazuma dati na saborsku raspravu…«, »ne možeš računati da ćeš dobiti sve«, itd.
Nakon što je sporazum, za Hrvatsku porazan i štetan, nakostriješio svekoliku javnost, toliko da ga se i sam tvorac premijer Račan morao odreći, post festum tvrdnje člana Hrvatskog sabora – neovisnog liberala, molim lijepo! – zbunjuju.
Građani se počinju pitati jesmo li i koliko smo krivi za taj nesretni spor sa Slovencima?
Doista, »zašto dogovora nema i to već dvanaest godina i što je tu onda istina«, pita se Mladen Kevo u Stajalištima (Vjesnik, 27. kolovoza).
Mutava Hrvatska se našla zajedno s nacionalističkom Slovenijom, prvi put javno, na zadnjem, 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije, 20. siječnja 1990. u Beogradu. Ljuti zbog nepodnošljivo arogantnih srpskih i crnogorskih drugova, zajedno su napustili tu glasovitu sjednicu. Njihov odlazak iz dvorane bio je jasan nagovještaj rasula Saveza komunista i konačnog raspada Jugoslavije.
Predsjednik Tuđman nije previše volio slovenskog lidera Milana Kučana, govorio je da prepredenog Slovenca valja stalno držati za kaput jer će iz Jugoslavije pobjeći sam, ali je trčao u Ljubljanu radi dogovora s njim o proglašenju neovisnosti i konzultirao ga uoči važnih razgovora, poput onoga s američkim ministrom vanjskih poslova Jamesom Bakerom u Beogradu 21. lipnja 1991. Surađivali su tijesno u odlučnim trenucima.
Zaboravili smo, čini se, da su Hrvatska i Slovenija zajedno ponudile model konfederacije nekadašnjih jugoslavenskih republika. Prijedlog je razmatralo Predsjedništvo ondašnje SFR Jugoslavije 10. i 16. listopada 1990.
Nakon što je ta zamisao propala, Sabor je u Deklaraciji o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. istaknuo: »Republika Hrvatska uspostavit će poseban ugovorni odnos s Republikom Slovenijom, stvarajući savez dviju samostalnih suverenih država.«
Hrvatska se držala, koliko je mogla, savezništva sa Slovenijom.
U hrvatskoj vladi (u kojoj sam bio član) htjeli smo urediti sa Slovenijom najbolje prijateljske i susjedske odnose. Arogancija pojedinih mega-Hrvata, kakvih uvijek ima, nije utjecala na ta naša raspoloženja. Ni dernjava profesionalnih trovača slovensko-hrvatskih odnosa koja je dopirala iz dežele.
U prvim pregovorima o granici sa Slovenijom složili smo se da preciziramo kopnenu granicu zatečenu na dan proglašenja samostalnosti, 25. lipnja 1991. (hrvatsko-slovenska kopnena granica je jedna od najstarijih u ovome dijelu Europe), a onu na moru ćemo dogovoriti.
Pritom je Hrvatska zagovarala apsolutno liberalan granični režim, bez policije i carina, poput onoga u Skandinaviji.
Slovenci su se bili složili, ali su ubrzo promijenili mišljenje i postavili prvih osam graničnih postaja prema Hrvatskoj.
Hrvatska vlada je predlagala da granične postaje budu zajedničke, tako da se promet odvija brže i za građane ugodnije. Slovenci se nisu složili.
Hrvatska vlada se bila složila i s neformalnim prijedlogom slovenskog ministra vanjskih poslova da Piranski zaljev bude tzv. kondominij, zajednički, hrvatski i slovenski. Ljubljana je taj svoj prijedlog jednostavno ignorirala.
Radi dobrih odnosa s našim sjevernim susjedima, Hrvatska nije dizala graju zbog okupacije Gere, vojarne na brdu u blizini Karlovca, koja je na neospornome hrvatskom teritoriju (to je izričito priznao 1992. u Brdu kod Kranja slovenski predsjednik Kučan). U toj su vojarni još i sad slovenski vojnici.
Nepovoljan geografski položaj Slovenije
U nekoliko je navrata Ljubljani predlagano da posebnim sporazumom uredimo liberalan režim plovidbe slovenskih brodova kroz hrvatsko more, a da morsku granicu povučemo onako kako su je povukle sve ostale države u svijetu.
Slovenija spada u skupinu od oko dvadeset pet tzv. država u nepovoljnom geografskom položaju (zajedno sa zemljama bez morske obale, u svijetu ih ima oko šezdeset), poput Iraka koji ima obalu dugu samo deset kilometara, ili Singapura, kojemu je teritorijalno more široko najviše četiri milje.
Sve te zemlje povukle su granice na moru u skladu s uobičajenom praksom država, zašto bismo mi bili iznimka? Nisu se složili.
Hrvatsko-slovenski sporazum o malograničnom prometu i suradnji olakšava, istina, život svim građanima koji žive u graničnim područjima (oko 400 tisuća ljudi s obje strane granice), ali je u pogledu ribolova povoljan samo za Slovence. Moći će ribariti u hrvatskome teritorijalnom moru čak do Vrsara!
Ne znam kako će Vlada umiriti naše ribare kad Slovenci, legalno i s dozvolama, siđu u hrvatsko more, kompenzacijama ili na neki drugi način, ali sporazum o ribolovu je bio izraz maksimalno dobre volje Hrvatske da Ljubljani izađe ususret.
Slovenci su taj sporazum najprije oštro kritizirali, potom ratificirali – tri godine nakon našeg Sabora!
Rečeno mi je da se hrvatsko Vladino povjerenstvo sredinom prošle godine bilo složilo s granicom u Piranskome zaljevu koja odstupa od »crte sredine« u korist Slovenije. Željelo se ustupkom konačno riješiti granično pitanje i pridonijeti dobrim odnosima s Ljubljanom.
Netko je, međutim, iz Vlade u Zagrebu u zadnji trenutak naprasno otkazao sastanak dviju komisija na kojemu je trebalo konačno potvrditi dogovor. Bilo bi dobro kad bi vanjskopolitički odbor Sabora osnovao mini-povjerenstvo, koje će utvrditi tko je vukao čudne poteze i što se uistinu dogodilo.
Zbog čega Hrvatska nije usvojila neka osnovna slovenska stajališta i zahtjeve?
Nije prihvaćeno slovensko stajalište da je more još »jugoslavensko« (jer nije povučena morska granica između novonastalih država), jer je za obje države, Hrvatsku i Sloveniju, onaj trenutak kad su proglasile državnu samostalnost, stupilo na snagu međunarodno pravo.
A ono nalaže objema državama da ne smiju, »ako među njima nema suprotnog sporazuma, proširiti svoje teritorijalno more preko crte sredine« (čl. 15. Konvencije UN-a o pravu mora, 1982.).
Granica, dakle, postoji, a nikakva »jugoslavenskog« mora nema.
Slovenija tvrdi da su njeni redarstvenici obavljali nadzor u Piranskome zaljevu za vrijeme bivše Jugoslavije, pa je zaljev slovenski.
Kad bi to i bilo točno (naši policajci pobijaju tvrdnje Slovenaca dokazima), policijski nadzor spada u tzv. jurisdikciju (ostvarivanje npr. redarstvene ili carinske vlasti), koju valja razlikovati od suvereniteta nad teritorijem (najviše državne vlasti prema vani i prema unutra).
Na državnome području tijela strane države mogu ostvarivati neku vlast, npr. u zgradi svoga veleposlanstva, ali sve je pod suverenitetom teritorijalne države. Državna granica razgraničuje suverenitete država, za njeno povlačenje jurisdikcija nije odlučna.
Slovenska skupština je 7. travnja 1993. objavila memorandum u kojemu zahtijeva »suverenitet i jurisdikciju nad Piranskim zaljevom kao cjelinom«.
Kad smo kazali da je to nonsens (čim bi netko na obali naše Savudrije stavio nogu u more, povrijedio bi državni teritorij Slovenije), jer nigdje u svijetu nema obale bez mora, odgovorili su: »Hajdemo mi biti prvi!«
Konačno, Slovenci tvrde da je Piranski zaljev »historijski« i da se prigodom razgraničenja moraju uzeti u obzir tzv. posebne okolnosti.
U međunarodnome pravu nema preciznih pravila o historijskim zaljevima (u kojima, na primjer, stoljećima ribare državljani samo jedne države), ali se pouzdano zna da se zaljev ne može proglasiti historijskim ako obale pripadaju dvjema državama.
U kolovozu 1981. Amerikanci su srušili dva libijska lovca SU-22 nad zaljevom Sidra u Sredozemnome moru, jer nisu priznavali libijsku odluku da je zaljev »historijski« (Libija je bila zabranila plovidbu stranim brodovima tim zaljevom smatrajući ga svojim unutarnjim morskim vodama).
Posebne su, pak, okolnosti kad u zaljevu ima otoka, dubokih ulegnuća i sl., a u Piranu toga nema.
Nitko, međutim, ne osporava Slovencima pravo da se pozivaju na historijske i posebne okolnosti, ali ih moraju dokazati.
Ostavljam čitatelju da prosudi koliko je »zločesta« Hrvatska pridonijela graničnome sporu sa Slovenijom.
Gdje tražimo više? Gdje se inatimo?

(1922. - 1999.)
15-10-2003, 04:54
Hrvatski povjesničar, predsjednik HDZ-a i prvi predsjednik Republike Hrvatske. Rođen je u Velikom Trgovišću 14. svibnja 1922. godine od oca Stjepana i majke Justine rođene Gmaz. Pored Franje obitelj Tuđman imala je još dva sina: Ivicu i Stjepana. Majka mu je umrla 1929., kada je pošao u osnovnu školu. Tada je prepušten na brigu ocu Stjepanu. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik partizanskog antifašističkog pokreta u proljeće 1943. godine. Osnovnu školu pohađao je u Trgovišću (1929.- 1933.), a srednju u Zagrebu (1934.-1941.). Od 1941. godine sudjeluje u antifašističkom partizanskom pokretu. Još u ratu, potkraj siječnja 1945., upućen je, kao jedan od hrvatskih predstavnika, u Vrhovni štab NOV i POJ u Beograd. Zatim radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, pa u Generalštabu JNA i u uredništvu Vojne enciklopedije. U Beogradu završava i studij na Višoj vojnoj akademiji (1955.-1957.). Godine 1960. unaprijeđen je u čin generala čime postaje najmlađi general u komunističkoj Jugoslaviji. Za vrijeme svog boravka u Beogradu jedno vrijeme bio je i predsjednik vojnog sportskog društva Partizan. Tada je iskoristio priliku da na sprotskim terenima JSD (Jugoslavensko sportsko društvo) Partizana nauči igrati tenis. No, na toj funkciji također je iskoristio mogućnost za potvrdu odanosti jugoslavenstvu prebacujući u sklopu vojne obaveze velika nogometna imena iz Zagreba u Beograd. U razgovoru za sportski list Nogomet Stjepan Bobek, koji je u to doba bio igrač NK Partizana, ispričao je zanimljivu priču. Naime, on tvrdi kako je baš Franjo Tuđman prvobitno navodno bijele partizanove dresove promijenio u crno-bijele tvrdeći kako će se ti dresovi manje uprljati tj. da se tako u klubu štedi na novcu za dresove nogometaša.

Dok je živio u Beogradu njegov otac sazvao je obiteljski sastanak u Velikom Trgovišću na koji se sinovi Franjo i Ivan nisu odazvali. Na njihovu sreću: u nastupu sumanutosti otac je ubio svoju suprugu - maćehu Franje Tuđmana - a potom i sebe. Sinovi su kasnije u razgovorima s poznanicima izražavali uvjerenje kako je očeva namjera bila likvidirati cijelu obitelj. Ovu tragičnu psihijatarsku epizodu iz prošlosti Franjo Tuđman je naknadno počeo interpretirati u skladu s novouspostavljenim ideološkim kriterijima, tvrdeći kako mu je oca i maćehu ubila UDBA. U njegovim televizijskim intervjuima otac je postao ugledni haesesovac koji je pao kao žrtva svog opredjeljenja, a u podtekstu: i opredjeljenja svog sina, koji se u Beogradu na vlastite načine borio za hrvatske interese. Godine 1961. na vlastiti zahtjev napušta vojnu službu kako bi se posvetio znanstvenom radu. Seli se u Zagreb gdje osniva Institut za historiju radničkog pokreta i ostaje njegovim direktorom do 1967. godine. Tu su ga vlasti opskrbile apanažom i istraživačkim fondovima te mu dodijele prizemlje i dio kata konfiscirane vile židovske obitelji Vrus u Nazorovoj ulici, zajedno s namještajem. Vlasnica vile ostala je u njoj živjeti u statusu sluškinje, sve dok Tuđman iritiran njenom nazočnošću nije organizirao njeno iseljenje. U Institutu je isprva nastupio kao doktrinirani komunistički ideolog. Posao su kod njega mogli dobiti isključivo ljudi bez mrlja u biografiji. Zagrebački pravnik Zlatko Vranjican prijavio se u Institutu za mjesto istraživača. Nakon razgovora Tuđman je bio zadovoljan kandidatom, ali mu je ubrzo poručio kako ga ne može zaposliti jer je u međuvremenu otkrio da potječe iz obitelji narodnih neprijatelja. Godine 1963. izabran je za profesora na Fakultetu političkih znanosti Zagrebačkog sveučilišta, gdje je predavao predmet Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna povijest. Godine 1965. postaje doktor povijesnih znanosti kada na Zagrebačkom sveučilištu brani disertaciji Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.

http://www.moljac.hr/biografije/slike/tudjman.jpg

FRANJO TUĐMAN
15-10-2003, 04:57
Od 1962. do 1967. godine Tuđman je predsjednik Komisije za međunarodne odnose Glavnog odbora Socijalističkog saveza Hrvatske. A od 1965. do 1969. godine narodni je zastupnik Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske. Bio je član Upravnog odbora i Izvršnog odbora Matice hrvatske te predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest. Član Društva hrvatskih književnika postaje 1970. godine, a član Hrvatskog centra PEN-a od 1987. godine. Godine 1967. izbačen je iz komunističke stranke. Morao je napustiti Institut, uklonjen je sa Sveučilišta i umirovljen radi sprečavanja javne djelatnosti, kad mu je bilo samo 45 godina. Kad je 1972. započeo progon hrvatskih disidenata zatvoren je. Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza, izbjegao je višegodišnju robiju koja mu je bila namijenjena pa je osuđen samo na dvije godine zatvora (kasnije je i ta osuda smanjena na devet mjeseci) u Lepoglavi. Lepoglavski liječnik opisao je jednom Tuđmana kao najvećeg simulanta kojega je vidio u svojoj karijeri. Neprestano se žalio na srce, tvrdio je kako mu zatvorska posteljina izaziva alergiju - na temelju čega je uprava dopustila da mu supruga Ankica donosi čistu posteljinu od kuće, kao i hranu. Mogao je gledati televiziju, čitati i pisati kad je htio. Tadašnji partner njegove kćerke svakog tjedna donosio mu je u zatvor radi srca bocu Martella. Za razliku od ostalih političkih zatvorenika koji su osobnu higijenu obavljali pod hladnom vodom imao je ekskluzivno pravo na brijanje u zatvorskoj brijačnici.

U prvomu političkom pogromu nakon Brozove smrti ponovno je - u veljači 1981. - osuđen na tri godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina. Ito zbog toga što je dao intervjue za švedsku i njemačku televiziju te francuski radio, u kojima je govorio o svojim povijesnim prosudbama. U zatvoru u Lepoglavi proveo je od siječnja 1982. do veljače 1983., kad je bio pušten radi liječenja. U svibnju 1984. vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je u rujnu iste godine zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora. Kad mu je 1987. vraćena putovnica, nakon što je 17 godina bila oduzeta, putuje u inozemstvo - najprije u Kanadu i Sjedinjene Države, a zatim u europske zemlje - gdje svojim predavanjima dovodi do buđenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnog pokreta među hrvatskim iseljenicima. Iako Srećko Jurdana u jednom svom tekstu tvrdi kako je Tuđman od druge polovice osamdesetih djelovao kao specijalni agent hrvatskog krila Službe državne sigurnosti, koja mu je osigurala cjelokupnu financijsku i logističku pripremu za njegov agresivni politički nastup u zemlji 1989. godine. Iste godine osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) i postaje njezinim predsjednikom. Nakon pobjede HDZ-a na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj, u Saboru je 30. svibnja 1990. godine izabran za predsjednika Predsjedništva tada još Socijalističke Republike Hrvatske.

http://www.moljac.hr/biografije/slike/tudjman01.jpg

-u društvu najboljih prijatelja koji su mu uvijek bili uzor i svetinja..

(1922. - 1999.)
15-10-2003, 04:58
Nakon donošenja novoga Ustava Republike Hrvatske - 22. prosinca 1990. - na neposrednim je predsjedničkim izborima u kolovozu 1992. ponovno izabran za predsjednika Republike Hrvatske. Na II. općem saboru HDZ-a (15.-16. listopada 1993.) ponovno je izabran za predsjednika te stranke. Na drugim neposrednim predsjedničkim izborima u lipnju 1997. Tuđman je ponovo izabran za predsjednika Republike Hrvatske. Bio je redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od prosinca 1992. i nositelj međunarodnih nagrada i priznanja: Catarina de Medici, nagrade Centra za etničke manjine; počasni doktor Sveučilišta La Jolla, te nositelj više hrvatskih odlikovanja. Konkretno Sabor Republike Hrvatske dodijelio mu je čak devet najviših državnih ordena. Tako velika količina ordenja dodijeljenja u tako kratkom vremenu čini bivšeg hrvatskog predsjenika najodlikovanijim čovjekom po jedinici vremena u svjetskoj povijesti. Preminuo je 10. prosinca 1999., iako se sumnja da je to bilo i ranije te da je tada aktualna vlast to vješto skrivala nekoliko dana.

Vladavinu Franje Tuđmana obilježio je autokratski nacionalistički režim koji je još za njegova života osuđivale demokratske zemlje zapadnog svijeta. Hrvatsku je doveo na rub sankcija zbog agresije na BiH i dogovora s Miloševićem o podjeli BiH. U predizbornoj kampanji na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj istakao se izjavom da je sretan što mu žena nije ni Sprkinja ni Židovka. Zbog te izjave Hrvatska je imala kasnije mnogobrojne probleme u svijetu, kao i zbog njegovog umanjivanja nacističkih žrtava 2. svjetskog rata. Početke njegove vladavine obilježilo je otpuštanje s posla pripadnika drugih nacionalnosti, neistomišljenika i nepoćudnih. Nešto kasnije izgradio je mrežu obavještajnih službi koje su prisluškivali sve: od najviših dužnosnika HDZ-a do nogometnih sudaca, izbornika reprezentacije i sasvim običnih ljudi. U svojoj bolesnoj paranoji, samovolji i umišljenosti uplitao se u sve što mu je palo na pamet. Tako je nogometnom klubu Dinamo iz Zagreba promijenio ime u Croatia, iako se javnost tome izričito protivila. U doba njegove vladavine gospodarska situacija pogoršavalase iz godine u godinu, privredni kriminal rastao je bez ikakvih zapreka, a sudstvo je postalo korumpirano i zapalo u duboku krizu. U doba Domovinskog rata počinio je nekoliko značajnih pogrešaka. Tako je eskivirao pravodobnu evakuaciju banijskih i slavonskih sela; zaustavio osvajanja opkoljenih vojarni JNA; naredio masovan povratak djece s mora u Vukovar na sam dan početka opće srpske kanonade; prekinuo je operaciju proboja Hrvatske vojske u Vukovar kada je ona već stigla do njegovog predgrađa; politički je prešutio likvidacije hrvatskih branitelja na Ovčari, i sve nepotrebne hrvatske gubitke branio frazom: nema slobode bez žrtava. Kada je početkom hrvatsko-muslimanskih sukoba u BiH obaviješten da hrvatska strana otvara logore u Hercegovini izjavio je: Pa što onda, svi to rade. Svoje protivnike i kritičare običavao je nazivati Judama i farizejima, diletantima, jalnicima i jalnušima, smutljivcima i mutikašama, egzibicionistima, stranim plaćenicima i šakom prodanih duša.

Prema tvrdnjama suradnika bio je teška i naprasna osoba, ponekad na rubu histerije. Padao je u afekte, vikao i lupao po stolu. Od sugovornika je bez ikakvog osjećaja za mjeru tražio apsolutnu suglasnost s vlastitim stavovima, pa čak i kada se radilo o američkoj državnoj tajnici Madeleine Albright. Navodno je ona nakon posjeta Pantovčaku, nenaviknuta na njegov način komunikacije u krugu suradnika spontano izjavila: Mrzim tog čovjeka. Dok sam živa s njim više neću izmijeniti ni riječi. U Južnoafričkoj republici kroz zgradu parlamenata proveo ga je beznačajan činovnik, pošto je Tuđman prethodno izvrijeđao novoustoličenog predsjednika sugerirajući mu kako će mu se država raspasti zbog plemensko-jezičnih različitosti. Koliki je ugled Franjo Tuđman uživao u svijetu govori i to da se na njegovu pokopu od poznatijih svjetskih državnika pojavio samo turski premijer D

Mahatma Naser
15-10-2003, 05:02
Koliki je ugled Franjo Tuđman uživao u svijetu govori i to da se na njegovu pokopu od poznatijih svjetskih državnika pojavio samo turski premijer Demirel. Njegovu smrt dogovorno su ignorirali i Rusi i Amerikanci, što u okolnostima međunarodne političke konkurencije nije uobičajena pojava. Ni mjesec dana nakon njegove smrti, 3. siječnja 2000., njegova stranka doživjela je poraz na izborima i time je tzv. Tuđmanova era okončana. Taj čin pozdravile su sve demokratske zemlje svijeta.

Zanimljivi životopis Franje Tuđmana autora Srećka Jurdana (kolumnist tjednika Nacional) možete pročitati u hrvatskom izdanju Playboya koji je izašao u siječnju 2000. Još neke zanimljive detalje o Franji Tuđmanu možete pronaći u knjizi Warrena Zimmermana Izvori jedne katastrofe.


http://www.feral.hr/include/image.php?image=/galerija/images/fr_slo_krevet.jpg&size=350

-Prijatelje nije napuštao ni na spavanju

»Zločesta« Politika
10-11-2003, 18:58
http://www.krompir.co.yu/005/jezici/slavonski_brod_news_00×××6:1:.jpg