Problematika koja se obrađuje u djelu: - Opis sumornog interijera aristokratskih obitelji u propadanju
- Ilustracija svih slojeva hrvatskog društva (od stanovnika velegradskog
podzemlja preko građanskih salona)
- Razobličavanje ljudskog karaktera i prodiranje u mehanizam ljudske
duše
- Analizira moralnu i psihološku stranu ljudskog života
- Opisuje psihologiju ljubavi, roditeljstva, braka, prijateljstva, i ponire u
dušu umjetnika i intelektualaca
- Realno oslikavanje tragične strane ljudskoga života s naglašenim
osjećajima sućuti za ljudska stradanja i patnju
- Socijalni položaj ljudi u određenom povijesnom razdoblju
- Različito poimanje očinske ljubavi
- Opisivanje odnosa između likova i problemi političke scene
Struktura djela:
Roman prikazuje propadanje senjskih patricija u prvim desetljećima
XIX.stoljeća u kojim se prati generacijsko kretanje obitelji Stipančić,
s posebnim usmjerenjem na posljednja dva naraštaja. U obitelji vlada
nejednak položajdjece, sva pozornost se pridaje jednoj strani,a potpuno
se zapostavlja druga strana. Roman je svojevrsna analiza socijalnih,
moralnih i psiholoških sastavnicatadašnjega hrvatskoga društva.
Književna vrsta:
Roman, u kontekstu hrvatskoga realizma kao specifična pojava gdje se
narušava kanonsku strukturu realističkoga romana s prvim nagovještajem
modernističkoga proznoga izraza. U njemu je prikazana posebna tehnika
izražavanja: pripovijedanje, opisivanje, dijalog, monolog, pismo, dnevnik,
memoarski zapis, komentar. Neprestano prekidanje fabule,
gdje su zastupljeni opisi interijera, eksterijera, krajolika, te opisi likova
(portreti). Opisi imaju ulogu socijalne i psihološke karakterizacije likova.
Inspiracija iz sličnog djela:
Opisivanje karakternih likova i promatranje ljudske duše,
iobjektivno opisivanje događaja u prirodi zbivanja ljudskih osjećaja.
Takvipripovjedači događaja podsjećaju nas po stilu i načinu pisanja na
Balzaca, a opisivanje interijera, eksterijera i krajolike na Turgenjeva i
Kozarca. Možda ima malo doticaja sa stilom pisanja Rousseauova Emila.
O djelu:
U jednoj uglednoj senjskoj obitelji, gazda Ante Stipančić je zgodan čovjek,
vrlo sebičan i osjećajno hladan. S obzirom da okolina utječe na čovjeka,
on je vrlo strog otac, obrazovan čovjek koji želi da mu sin bude bolji od
njega. U svome sinu vidi sve i zapostavlja kćer, prema kojoj se
nepravedno postavlja i samo misli na ugled imena Stipančić,
te svojukarijeru. Majka je nježna i svjesna, pokorno sluša muža i brine se
o djeci. Nema mnogo utjecaja na muža, već se ponaša kao sluškinja,
jer nebi voljela da je muž odbaci, to bi u narodu bila velika sramota.
Otac sve čini kako bi njegov sin svojim učenjem podigao ugled obitelji,
ali u dodiru sa lošim društvom postaje neodgovoran. Loše se odnosi
prema ocu, koji mu sve pokušava omogućiti da završi fakultet u Beču.
Kćerka Lucija je mlada, lijepa djevojka koja traži malo slobode,
ali je otac zapostavljakao da ne postoji i ona biva nesretna i tužna.
Odrastanjem se za nju zanimaju mladići, ali njen otac ne poštuje njene
želje, već ju majka samo tješi. Obitelj je podijeljena na muški i ženski rod,
što je u devetnaestom stoljeću bio običaj. To znači da žene nemaju
nikakva prava, a otac je glava obitelji, koji si previše umišlja.
Kraj završava osiromašenjem obitelji, tragedijom, smrću kćerke i majke.
Sadržaj:
Zima je 1834. godine u Senju. U bijednoj sobici Valpurga Stipančić,
udovica patricija Ante Stipančića, provodi dane sa svojom kćerkom Lucijom. Valpurga je suhonjava, sitna žena oko 46 godina i brine se o
svojoj kćerki Luciji koja je oboljela od tuberkuloze. Ležala je ona
zatvorena u maloj sobici u kojoj je zrak bio pretopal i težak,
no majka nije dala otvarati prozore, da joj se kćer još više ne prehladi.
I
Lucija je izgledala mnogo mlađa od svoje dobi. Imala je smeđe oči,
a ten joj je bio bijel, fin, gotovo proziran. Bujna tamna kosa, crvene usne,
tanahan struk, a malene grudi kao u četrnaestogodišnje djevojčice.
Kako je majka nije puštala van iz kuće, to se Lucija ljutila.
Ona bi rado otvorila prozor da vidi kakav je život na ulici, a njezin je bio
dosadan i mučan.
«Poštar! Marko!» - klikne Lucija, stari listonoša, znanac njihove kuće,
jedini čovjek koji je svakog mjeseca donosio slatke nade njezinom srcu,
jedini koji unosi malo života u taj grob! Pismo je bilo od njezinog
ljubljenog Alfreda, no koliko puta se pitala, da li on nju ljubi?Zar bi on
mogao izdržati duge dvije godine, a da nju ne dođe vidjeti? Ona nije znala
da su to lažna pisma. Nije znala da to pismo piše netko drugi po nagovoru
njezine majke, kako bi joj bar malo uljepšala taj sumorni život.
II
Ni njezina majka nije bila zdrava, već je odavno bolesna na srcu i svaka
uzrujanost izazove osjećaj kao da će se ugušiti, no ona je mislila samo na
Lucijino zdravlje. Majka joj je pričala o povijesti bogatih patricijskih obitelji, njezinih Domazetovića i očevih Stipančića. Ratovanjem su se
obogatili, ali je sve to išlo po očevoj volji njenom bratu Jurju,
koji je to trošio živeći lagodno i ne mareći za obitelj. Njima dvjema od
čitavog imanja ostala je samo ova sobica, a sve ostalo je otišlo na
plaćanje Jurinih dugova.
III
U ulici gornjega grada Senja bila je nekada kuća AnteStipančića i
njegovog oca Pavla. Ante je bio zgodan čovjek, ali sebičan i hladan.
Oženio se tek u četrdesetoj godini, sa mladom šesnaestogodišnjom
Valprugom. Kao otac vrlo se nepravedno odnosio prema kćeri Luciji,
a od sina Jurja zahtijevao je da svojim učenjem podigne ugled obitelji,
no odrastanjem u lošem društvu on postaje neodgovoran. Valpurga je bila
nježna majka, koja je slušala muža i brinula o djeci. Svaku muževu
zapovijed izvršavala je sa strahom i žurbom. Njezina je sloboda polako
nestajala i u vlastitoj kući ona je postala ropkinja.Dan prije Svih svetih
bile su posljednje pripreme za krštenje Jurja u Stipančićevu vinogradu.
Točno u jedan sat zagrmješe iz vinograda mužari uz prasak malih pušaka
da gosti dolaze. Sva sila svijeta skupila se oko ceste da vide sjaj gostiju
kakovog grad još nije vidio. Ante je obukao odoru senjskih plemića i mač,
a to je bilo zabranjeno po Statutu Marije Terezije. Svečanost je bila u
tokukada je stigla Valpurga, mlada majka, lijepa, sitna, obučena u odijelu
starinskih senjskih otmjenih žena. Pijani natporučnik Winter kleknuo je
pred nju i svojim pijanim glasom stao joj govoriti i prisezati ljubav.
Stipančić ga napadne mačem i ozlijedi ga: «Zadovoljštinu hoću!» - no
Wintera više nije bilo. Tako je završila svečanost. Gosti su se razišli, a na
bogate ostatke gospodske večere navalila je gradska čeljad, kao roj muha.
IV
Kada je Ante otišao u Trst radi posla, jer je bio u neprilici zbog novca, Valpurga je našla spise o onom neugodnom događaju kada se krstio Juraj. Protiv Stipančića je podignuta parnica prema kojoj nije imao pravo nositi plemićko odijelo i mač, te su ga osudili na 100.- carskih forinta u zlatu.
V
Porodična kuća Stipančića nalazila se na sjeveroistočnoj strani grada. Bila je to prostrana kuća u kojoj su sobe bile napunjene svakojakim namještajem. U njoj su živjeli Ante, Valpurga, Juraj i Lucija, te sluškinja Veronika. U kući je vladao red i govorilo se tiho, jer otac nije trpio da ga smeta nečiji govor. U takvoj tišini odrastali su Juraj i Lucija. Otac Ante je mario samo za sina. Njega je učio i školovao, a za Luciju nije ni mario i ona je tek kada je imala šest godina smjela sjesti za obiteljski stol objedovati. Kada je Juraj položio završni ispit s odličnim, Ante ga je poslao na sveučilište u Beč: »Ako se meni što dogodi, prodaj i krevet ispod sebe, da dovršiš nauke. Od toga ćeš dječaka doživjeti više, nego možeš i pomisliti» - govorio je Valprugi.
VI
Otac je samovao u svojoj sobi, a misli su mu neprekidno bile uz sina.
Jedini vedriji izraz lica bio je kada bi dobio pismo od Jurja. Majka nikada
nije dobila pismo u ruke. O sinu je znala samo kada bi otac za objedom
pripovijedao o njemu. «A pita li što za kuću, za nas?» - pitala je bojažljivo
majka. «Pozdravlja, a što drugo da pita? Hvala Boguda zaboravlja to
gnijezdo!» - dodao je zlobno Stipančić. Otac je redovito slao novac Jurju,
anakon četvrte godine morao je prodati brod, jer više nije imao novaca.
Za Luciju se otac nije brinuo, on je rekao da se od žene traži samo da
bude dobra domaćica, vjerna supruga i da ugađa mužu. Majci nije bilo
pravo da se na sina troši toliki novac, a Luciji ne dozvoljava da ide u
ženski zavod u Gradac – «jer to košta novaca.» Lucija je navršila
16 godina i dozvolili su joj da ide na ples. Bila je presretna i tamo je
upoznala mladoga bečanina Friedmana koji se u nju zaljubio.
VII
Prošla i peta godina, a Stipančić nije dočekao da mu sin završi nauke.
Imetak se brzo smanjivao, ali je i nadalje slao novac sinu. Još uvijek su
njegove oči bile uprte u sina Jurja, dok Lucija nije imala baš ništa od svoje
očevine.U to vrijeme kanonik Vukasović zalagao se za ujedinjenje svih
hrvatskih zemalja i tražio zastupnike za Sabor a Stipančić je bio za
ujedinjenje sa Mađarima, no obojici je smetala vojnička vlast u Senju.
Vukasović je govorio: «Jedan narod ne smije gaziti prava drugog naroda,
borba nije samo naše pravo već i dužnost!»
VIII
Započela je «borba za vlast.» Kanonik Vukasović je građanima govorio:
«Ima našeg naroda pod Turčinom, Talijanom i pod Nijemcem. Naša krv
čuva Evropu, a hrvatskim zemljama plaća Austrija svoje dugove.
Narodna svijest se budi! Budimo se i biti ćemo svoji!» - tako je kanonik
govorio, ali nije govorio ni talijanski, ni njemački, već hrvatski, a to je bilo
čudno. Slušali su ga, ali ga nisu razumjeli, već su pomišljali – «najbolje je,
ne pačati se ni u što!» I tako je Vuksanović dobivao nove pristaše, ali ih je
i gubio, jer narod nije znao kome će, pa se podijelio.
Stipančić jeodobravao kanoniku, ali je u duši mislio kako će utrti put
svome Jurju kod Mađara i već je pripremao govor što će ga održati na
požunskom saboru s idejom: «da će grad Senj pohrliti u bratsko naručje
viteškog mađarskog naroda.»
IX
Odnosi između oca i kćeri postajali su sve lošiji, jer njihove nesuglasice
dolaze oko nebitnih stvari. Ona pokušava pokazati ocu svoju vrijednost i
svoje pravo:«Ta ja već nisam dijete! Bratu sve, a meni baš ništa!»
Slomljen materijalnim i političkim neuspjesima i sinovljevim moralnim
padom Stipančić se razbolio. Strašno ga je sin razočarao, u kojega je on
toliko vjerovao: «Juraj Stipančić postao je konobar!»
I tako je majkasaznalada je sve što su imali otišlo na školovanje sina:
«On je propao, a nas upropastio!» X
«Je li to istinada bi se njegov Juraj tako ponizio?» Ante je otišao kod
Cincara Marka, da mu dade na zajam 500forinti. Znalo se da taj lihvar
posuđuje novac samo uz dobru jamčevinu i masne kamate. Kada je lihvar
zatražio dva svjedokaAnte je od stida odustao, jer nije želio da se razglasi
po gradu kako su Stipančići osiromašili, pa moraju u zajam uzimati novce.
XI
Major Benetti, rodom Tršćanin, nizak crnomanjast, crnih očiju htio je
razbiti trijumvirat Vukasović – Stipančić – Čolić, te je došao do Ante da
razgovaraju o Vukasovićevoj politici i da ga pridobije za sebe. Čak mu je
ponudio mjesto gradskog suca, ali je on odbio. Drugi je dan Ante donio
svoj govor Vukasoviću i zamolio ga za novac, no dobio je negativan
odgovor. Vukasović je dobio anonimnu poruku da se Stipančić potajno
dogovara s majorom Benettijem. Kako Stipančić nije dobio novac od
kanonika Vukasovića ode do Benettija: «Predomislio sam se i nakon
promišljanjadošao sam do zaključka da je Vukasović fantastična luda i
buntovnik koji hoće da se obori na osnovne temelje naše države,
uz takvoga ja pristati ne mogu!» Uz to je dobio i novac. Odmah pošalje
pismo sinu: «Ti si mi ispraznio ruke, da nisi – moj bi se glas čuo u Požunu
i ja bih stvorio tebi put do najodlučnijih mjesta. Sada radi što hoćeš i kako
hoćeš, ubij se, ja sam bešćutan.»
XII
Juraj je nastavio školovanje. Kako se Stipančić loše osjećaoposlao je
sinu pismo u kojem ga moli da se brine o majci i sestri:
«Znaj dragi Jurje, da sam na te izdao sve tvoje i njezino sve. Ako se meni
što dogodi, a ti joj bratski ne vratiš, njoj ne preostaje nego da obilazi tuđe
pragove, ona nema ništa do svoje mladosti i ljepote. Poradi tebe bio sam
spram njih nepravedan.»
Došao je dan izbora. Dvije strane su se sukobile. Nastala je prvo galama,
pa potom tuča, tako da je Beneti zbog nesposobnosti oko izbora bio
premješten. Na njegovo mjesto je došao major Winter, isti onaj koji je
svojim drskim ponašanjem upropastio svečanost na krštenju
Stipančićevog sina Jurja.Krajem jeseni Ante oboli od upale pluća,
baš kada je u obitelj stigla dobra vijest da je Juraj položio posljednji ispit.
Ubrzo nakon toga otac umire na rukama Lucije.
XIII
Nakon očeve smrtiJuraj je od majke tražio ogromne svote novaca za
podmirenje svojih golemih dugova, no ona nije imala ništa. Kroz njezine
ruke nije prolazio novac, sve je to Stipančić držao u svojim rukama,
pa nije ni znala da je za život potreban i novac.Konačno je i Juraj došao
kući. Bilo ga je teško prepoznati. Od sitnog slabašnog djeteta kakav je
otišao u Beč, pred majkom je stajao čovjek podbula lica, izbuljenih očiju
pod naočalama, čupave kratke brade i brka, a okrugla glava izrasla je
gotovo iz ramena. Vratio se s prijateljem Alfredom. Mladić je bio
elegantan, otmjen i udvoran gospodin koji se odmah svidio Luciji.
Alfred je znao vrlo lijepo govoriti i laskati, a Lucija nenavikla na udvaranje
zaljubi se u njega. «Čini se dobar mladić taj Alfred» - reče mati –
«Kako je rado uz nas, a naš Juraj, baš kao i otac, voli sam za se.
Kao da ga za ništa nije briga» - govorila je majka. Lucija je bila uvjerena
da je ljubi i da joj njegova ljubav godi i već je pomišljala da će ju odvesti
iz tog mrtvila i povesti u slobodan i otvoren svijet. Juraj je pisao pismo
Mukiju, da će mu ubrzo vratiti dug kada majka proda kuću, i kako Alfred
glumi zaljubljenost u Luciju. O majci i sestri nije imao lijepih riječi,
jer on za njih nije ništa osjećao, jer mu to otac nije dozvoljavao.
Kada je majka prodala kuću, vratio je svoje dugove.
XIV
Juraj i Alfred otputovali su u Zagreb. Kako je majka prodala kućuda bi
vratila sinove dugove, morale su se preseliti u staru trošnu kućicu koja je
nekada pripadala njezinoj obitelji.Majka je uzdisala, a Lucija plakala i na
očigled venula. Pisala je pisma Alfredu, ali od njega nije bilo odgovora.
Majka je sve pokušavala da bi pomogla kćeri. Pisala je sinu, ali se pismo
vratilo i tako je saznala da je njen Juraj postao mađar i da se sada zove
Istvanffy György.Lucija je venula i plakala i pred raspelom se molila za
svoju smrt. Majka i kći tonu sve više u bijedu. Lucija je jedino sretna
kada dobije pismo od Alfreda. Ona nije znala da su to lažna pisma i da ih
piše Martin Tintor iznoseći svoje osjećaje, ali u ime drugoga na
Valpruginu molbu.
XV
Dopisivanje je trajalo nekoliko mjeseci. Lucijina bi pisma majka pročitala i
dala ih Martinu. On je odgovarao u ime drugoga, a pisao je o sebi.
Ljubio je prvi puta, a ljubio je najčišćom, najidealnijom ljubavi.
Želio je biti svećenik, ali nije mogao, bio je očaran njome, mislio je samo
na nju i želio je samo nju. Znao je da ljubi bez nade, da njezina ljubav
pripada drugome, plakao je, ali je bio sretan.Lucija je počela sumnjati u
pisma i krišom je napisala još jedno pismo Alfredu. Nakon nekoliko dana
dobije povratno pismo u kojem joj on piše da je već prije godinu dana
stupio u brak. Lucijin život je bio na kraju i ona umire: «Bila je lijepa za
života, a sada kao da se smije, kao da će progovoriti» - govorila je
Gertruda.Sutradan se mladi Marko Tintor vratio u sjemenište: «Sada ne
može biti za mene zapreke, da ne budem do smrti vrijedan sluga Božji».
XVI
Gospođa Valpurga je nadživjela Luciju još oko dvije godine,
potpunoosiromašena. Polako su nestajali svi plemići u Senju.
Na Veliki petak sve su sirotice išle prositi, među njima bila je i Valpurga.
Da ih se ne prepozna, one su se zamatale u bijele plahte, pa bi polijegale
na brdu Nehaj uz put kojim bi k slici Kalvarije prolazile procesije.
Na okrajak plahte bacali bi im pobožni ljudi milostinju. Kada su se prosjaci
izgubili, ostala je Valpurga mirno ležeći. Bez ikakve pomoći od sina,
bez želje za životom, Valpurga Stipančić umrla je kao prosjakinja.
Odgovori uz citat