Svjetluca žal Južnoga zlata u mojim mislima, očima tako živ... doživljen... prosuo se pod mojim nogama...
<br>
i kao da pamtim njegove poljupce s mojim stopalima...
<br>
Ja sam samo djevojčica što odavno krenula je stazom snova, jedra je moja punio vjetar bezimeni, tajna je snaga kormilom upravljala... želja je bila jaka.. uzeti kurs i otići... nestati u divljinu... Šibali me vjetrovi, nosili me vali, mazile bonace.. Obala sna čeka na mene...
<br>
<br>
Odavno već moji su vidici premješteni na obzor tvoje Obale; odavno već nosim mirise znane u kosi..
<br>
Odavno već riječi Istine naslućujem iz vjetrova daljina...
<br>
Odavno plovim ne znajuć da oči tvoje gledaju me isuviše dugo, odavno držiš me za ruku i vodiš...
<br>
I oči su moje širom otvorene, zagledane u tvoj Sjaj kojim me pretvaraš u kip pozlaćene nimfe..
<br>
Nova jutra su blistavija, mjesec jasniji..
<br>
Dalje... ova je obala meni tako poznata, iako sasvim nepoznata, pa ipak... nema tog vjetra koji me može otpuhnuti, raznijeti u prah, odnijeti me, a ne podijeliti sa sobom... daljinama...
Srculjak je tu i pravi baki i Ficu drustvo. Baki svojoj, onoj pruvoj. I sjetim se neke davne '93. godine kad je bila mala.
<br>
Objasnjavam ja njoj kako su
<br>
u hrvatskom jeziku prozor
<br>
i prozirno od istoga korijena.
<br>
Onea me i slusa i ne slusa.
<br>
Hajde, rat je i ni djeca vise nemaju zivaca slusati. Pogotovu tako mala.
<br>
(A i sta nam sad vrijedi sva nasa skola, veli Sony, i ne mogu pred njim reci da je u pravu...)
<br>
A ona, Srculjak, gleda u ono
<br>
sto je nekad bilo u prvom srodstvu
<br>
s 'prozirnim'. Pa mi, keka, u tvaji i nemamo tih pjozoja. O cemu mi plicas?
<br>
<br>
Prozirem je. Ona kao da se rugala mome nauku a bila je u pravu.
....
<br>
Pogledaj mjesec sja
<br>
i svaku zvijezdu zlatom prekriva
<br>
dok Nebo ljubim ja
<br>
u tvome oku boje sna...
<br>
<br>
Z. Runjić
<br>
<br>
To je sve od mene u noći punog mjeseca...
Romane, drago mi je da ti se sviđa. Ima tu svega kako vidiš, moga i tuđega.
A ideja za lanternu... Želja mi je otići na Palagružu.. jer, volim daljine, nedodirljivost, divljinu, tišinu, mir, nedirnuto, rijetko... a to je tamo... Volim otići, pobjeći u samoću, nestajati.. Slušala sam o njoj jednom, iz prve ruke...
Lanterna je simbol. Čega, znaš. Ona je svjetlost u mraku, putokaz u maglovitim i olujnim noćima, ona je nada, spas. Postojanost i čvrstina. Lanterna sam možda ja sama, kao što sam možda i Palagruža. Moja stvarnost i moj bijeg.
Drago mi je što ti se ode sviđa. Jako volim more, kraj mora san se rodila. o moru pišem, more upijam. Ne znam što je to u meni što me moru tira. Ali na Palagruži nikad bila nisan, ni u Modroj spilji, a još kao dite sam o njoj čitala i maštala kako plivam u njenim bojama.
Moja Palagruža nastala je iz više razloga, jedan od njih je pisanje čovjeka na Planinama o danima provedenim na lanterni, drugi je pričanje jednog mog prijatelja o njoj. No ipak, Palagruža je moja ljubav prema divljini, posebnosti, prema daljinama, traženjima, otkrivanjima.
Pisma "Sutra će te ponit" nastala je u jedno popodne, onoga dana kada je umro Jakšin otac. To mi je prenio isti prijatelj. Koliko ga je volio, savršenstvom duboke tuge je opisao u toj pjesmi. Jakša je htio da je otpjeva klapa Cambi. Praizvedba je bila '98 na Omiškom festivalu. Možeš je naći na CD-u i kazeti te klape.
Škarpelina znam napamet i napisat ću ga jednom ovdje zasebno jer ovdje sam i planirala uz ponešto svojih misli prenijeti samo moju ljubav prema Dalmaciji. A tu ljubav i sa Spalatom dijelim.
Koliko puta moji su koraci dotakli tvoje kopno... Koliko puta vjetrovi juga donosili su mi mirise iskonskih, pradavnih, zaboravljenih htijenja...
Treptaj jedara u daljini.... a onda slika sve jasnija...
Zastat ću u vremenu kako bih odgodila Vrijeme, zastat ću ovdje na ovoj obali, uroniti bosim nogama u tvoje plavetnilo i bez straha ići ću naprijed, u dubine... Pustit ću haljinu neka se skvasi.... Neka se vuče za mojim koracima poput mreže ribarice posute sjajem Južnog zlata sve dok ne uronim u tebe More moje... Zagrli me, opkoli sa svih strana kao što grliš ovaj otok tajanstava... Jer.... nisam više samo prolaznik kroz tvoje vrijeme, ono je stalo.... švera je poljubila šveru, a pijesak ne sipi kroz moje prste...
Sve je stalo... dobrovoljna sam zatočenica ljepote tvoje divljine...
Misli su mi obojane pastelnim nijansama snova stvarnosti.. Ostat ću tu, da te gledam, da te dodirujem, da koračam s tobom, slana i divlja.. tvoja, More moje
spušta se veče, potpuno sam predana nekoj milosti u sebi. Slijedim tvoj opis čežnje... položila sam odavno zadnje cvijeće na žalo...još je sunce cvalo u mojim venama, sada mi blijed mjesec osvjetljava pute, sklopljenih očiju... mogla bih mjesecu reći sakrij se, ne trebam te... ali put bez njega prepoznala ne bi.
Trebao te doći pozdraviti mačak Ugo, ali on je skitnica i ljut u zadnje vrijeme na mene.
svratila si...
Osjetila sam tvoju tugu... vidjela uvelo cviće na žalu.. Ali i mjesec koji te gleda, prati... I znam da je on tu...čak i kad ga ne vidiš, njegova sjena dodiruje ti lice..
Noćas nisam ispratila svoj mjesec, More moje na počinak. Nisam trebala, jer napojena njegovom snagom i nježnošću, stihovima ljubavnim bila sam ispunjena, bezvremenska... Jutro je toplo, zamućeno omaglicom s juga... Čekam sutrašnje sunce. Oduvijek ! I idem
prema njemu širom otvorenih zjena, žedna njegovog sjaja...
Rekla bih ti da pozdraviš Uga... ali kako pozdraviti Vagabunda...
ne bi vjerovala, ali nema tuge
isključivo osjećaj blistave sreće
bez pretenzija i htijenja
tuga me uhvati kad se sjetim cvijeća koje je more tako brzo odnijelo ali tragovi šapica još su u pijesku a to nisam ja to ti moj Ugo trčkara za šampjerom
Kako da budem tužna s poslom koji radim?
Ne daju mi!
Danas uz specijalan dan samo ta asocijacija uz more
Moj did
Moj se did sa zvizdan družija,
sa suncem i sa misecon,
moj se did družija s tovaron
i sa zmijon i s kozon se družija
moj se did s kišon družija
sa svakin vitron, s mrazon i sa zviriman.
Jerbo se moj did o' ditinstva
o' ditinstva vas zemji naminija.
I ka je bos na ledini zauvik zanimija
baba moja, s očiman o' jastreba
baba moja ni mogla raspoznat nikako
njegove noge meu žilan o' masline.
I tako je did moj uza Boga sta.
(D.Ivanišević)
***********
A moj se did s morem družija
i dicu činija
kad bi se vratija
na pumpurelu i brac
i tice su jin pivale tada
a moja je baba
s velikim križem
rađala sama
dok se did po moru
ubija
Završila se igra "vatra početka,
slast i tajanstvo tvog prvog grijeha;
gotovo je.
To nije više ni veselje ni slatka dosada.
Ti, mala moja,
ženska sa zžura, fličko, džepna damo,
nasmijana i onesviještena ljubavnice,
moje dijete i moja majko -
postala si neizreciva,
a počelo je beznačajno"
Zatekao sam se kako ti telefoniram
u ljepoti večernje kiše,
koja je samo provalija nada mnom
i potreba da te dotaknem,
i tvoja usta.
Pokućstvo, topli namještaj mojih starih ljubavi
osipa se.
Zatekao sam se u nježnosti koja je već spavala,
u riječima koje su mi pripadale,
ali me nisu mogle naći.
Ti si postala moja obrana,
dobrovoljno proganstvo,
pobjeda nada mnom, moja muka,
ljubomora na Život,
moja mrtva sestra uspavana u velikim ružama,
nemoguća zemlja, potrebno tijelo,
moja ruka i glava.
I zagrljaj u kojem sam se jučer igrao,
sada me obuhvaća ovdje, daleko i zauvijek -
u svim uglovima mog života.
Postajes bezimena, nepoznata i smrtonosna,
moj Život i spas od Života -
moja Ljubav.
Odgovori uz citat
