Obala je to gdje naš put samo prividno završava – pogledaj koliko ima
<br>
načina da se nastavi, pogledaj kako si poput lovca na boje na prave stvari naišao.
<br>
Pogledaj kako se sjaji neviđeni grad, kako napreduje pobjednička vojska,
<br>
pogledaj se dobro i ponesi svoj lik..
<br>
Ovo je more oko nas, ovo su obale…
<br>
Tu se naš put posve jasno razdvaja na tisuće pastela,
<br>
na tisuće glasova izjednačivši nas sa svime u istom oku:
<br>
pejzaž je ispunjen do kraja, dan sasvim dovoljan da ga u miru dovršiš…
<br>
Obala je to gdje se naš vrt novim cvatom obnavlja, gdje smo zastali kao u sebi:
<br>
I Nebo će puknuti od modrine,
<br>
More se ponovno pomiješati sa zemljom,
<br>
preobraziti se, i nama valja, odvojiti se od olupina i izaći na zrak…
<br>
Obala je to, velika i nepristupačna, s koje more nas gleda i valovi dodiruju – naš put samo je odgođen... poput lovaca na boje pješačiti nam valja jer mnogo nam još nepoznatih predjela predstoji..
<br>
<br>
Dobro došli na Palagružu...
Pao je vjetar, stišalo se vrijeme i otvorio naš put.. gledam u svoje oči: prilazi li to otok ovom miru ili je to samo privid što ga donose ove pitome kiše u naš razbuktali san: krijepimo se, kušamo lijepa vina, naslanjamo se na prozor a jutro je, nalik na tugu, nalik na samoću koja se na glas majke iz sna prisjeća…
<br>
Gledam tvoje oči: san slike svijeta usnio je naš Mir, san bez topline koju sam poznavala, san koji je sve više izvan mene i izvan potrebe da se probudim, podignem iz sljepila, prođem trgom kojim smo i ranije znali prolaziti kako bismo mirno ušli u kuću Oka, u veliku kuću oka s čijih se prozora sve vidi: brodovi usidreni u nadi, moreuz do vrha preplavljen morem, razdoblja koja će u naš svijet trajnu mirnoću uvesti.
<br>
Pao je vjetar i slomio vrijeme, pao na kamen mudrosti, pao je vjetar, stišalo se vrijeme, otok je sve bliži, opet smo usnili a nad gradom su u suludom viđenju visjela zvona, visjele cijele kolonije zvukova, miješale se sve moguće glazbe, visjeli ljudi koje smo zaboravili, koje sada uzalud nastojimo nazrijeti u izmaglici pitomih kiša, u trenucima predaha od poslova u vrtu, našem ili njihovom, same i bez zaštite, same i bez potrebe da nam nešto kažu, upute nas u razvoj događaja nad gradom i u nama samima.
<br>
Pao je vjetar, stišalo se vrijeme i otvorio naš put… treba li konačno nešto više od toga znati, treba li i ovo malo izborenoga do novih neprilika na vidjelo iznositi?
Sinoć sam se utapala u tajanstvima..
<br>
Prošetala sam prostranstvom duše pronalazeći novo, više i dalje... Čudila se sebi sama što na Palagruži osjećaji postaju dublji, profinjeniji.. slobodniji..
<br>
I Mir se moj uspravio u večeri plavoj što prosula se kroz prozor... Postajem sposobna raspoznati plamen Života obnavljajući sve što na radost je naviknulo i iznad svega me uzdiglo u času novog buđenja... Jutro je procvjetalo raskoši mirisne divlje Orhideje, držim je u ruci, podižem, provlačim kroz kosu izjednačavajući tešku ljetnu tišinu sa svim što sam za tihe dane odlučila u pričuvi ostaviti...
... kad jednom postane sve moja utvrda, kad o meni vremena ne budu više odlučivala, uzet ću jedro, uzeti bilo koji kurs i otići..
<br>
<br>
.. i ne pitaj me tada za ime jer mora imena nemaju, sva moja traženja sada zatvara jedan te isti vidik, more je svuda oko mene odavde do unedolgled, tijelo njegovo ako hoćeš neprestano se udvostručuje… a ako nećeš, ostani tu uz mene i ne osvrći se suviše na njegov sjaj..
<br>
<br>
I rasti ćemo tako ne primijetivši koliko smo veći od onih što među zidinama ispituju naš put, postat ćemo jednom, postati sve i krenuti tvojim obiljem sretni što je sve upravo tako, što smo konačno zadovoljni, ja, ti mjesec i još poneka stvar..
<br>
<br>
I nećemo tražiti kopno, je li da kopno nećemo tražiti, nećemo tražiti spasa, nećemo ni blizu, i nikada nećemo dozvoliti da nas neko kopno plaši izvan zakletve, izvan plodnosti koje nas opasavaju.. kako je svuda pred nama tako mnogo pučina, a tako malo nas…
<br>
<br>
Jugo na Palagruži...
Jedno od pisama iz filma "Poruka u boci"...
<br>
<br>
Svim brodovima na moru i svim lukama... prijateljima i neznancima...
<br>
<br>
Ovo je poruka i MOLITVA...
<br>
<br>
Poruka je da su me moja putovanja naučila istini.. Već imam ono sto mnoge traže, a malo tko nađe... Osobu za koju sam rođena da je volim, osobu poput mene s Outher Banksa i tajanstvenu poput morskih dubina... Osobu prepunu jednostavnih blaga, kovača svoje sreće, samoukog... Luku u kojoj sam uvijek doma...
<br>
Nikakvi zli vjetrovi, ni neka mala smrt, ne mogu uništiti tog čovjeka...
<br>
<br>
Molim se da svatko na svijetu upozna takvu ljubav.
<br>
I da ga izliječi.
<br>
Čuje li tko moju molitvu, poništit će se svi grijesi. I sve za čime žalite. I više neće biti gnjeva...
<br>
<br>
Molim te... Bože....
<br>
<br>
Amen
Divjci cvite, nesmiru moj, ma tvoj se glas uvijek cuje...
<br>
<br>
Dan je danas poceo sa suncem.
<br>
Tri smo dana smisljali treba li graditi Noinu arku.
<br>
Eto...molitva se cula daleko...i sunce granu.
Sve što mi treba..
<br>
<br>
Sa mog oka lijepo se vidi more, mogla bih ga ubrati ali neću i nije lijepo.. Dan je čist i sve što mi treba je tu: ova osvijetljena šetnja, ovaj kameni grad, pročitana knjiga i dovoljno korisnog vremena da ga se dostojno i kako treba upotrebi da se nastavi šetnja, da se zaustavi sat u njegovoj najosjetljivijoj putanji, da se sjedne u miru i udalji od sebe što mi poručuje obris kopna čije gradove ne pamtim,
<br>
što mi donosi pogled s tog ozarenog putovanja...
<br>
Potrošila sam vrijeme pa više nemam što trošiti.. nagledala sam se sjaja, nauživala topline vjetra.. s mog oka puca pogled na more i ne mogu mu nauditi.. gledala ne gledala ne mogu sve sagledati... eto, s mog oka ozbiljno silazi i ovaj dan, zrak je gušći i pogled sve dotrajaliji.. odlaskom vida, valja i meni poći...
Tebi... kamenu moj rodni..
<br>
<br>
Duša u kamenu
<br>
<br>
Kamen ima dušu, zna bi reć moj ćaća,
<br>
sve iz njega krene, sve se njemu vraća,
<br>
zna ponavjat pismu i kad sve se stiša,
<br>
i kroz vrime trajat ka sunce i kiša.
<br>
<br>
Ko bi svitlost skupja i navija ure,
<br>
ko bi sja nad moren i pridrža škure,
<br>
ko bi vengo kamen ča kroz vike vika
<br>
stoji sam pod nebon ka duša čovika.
<br>
<br>
Zna nas ladon ličit i samoćon vezat,
<br>
obilit nan kuću i u san urezat,
<br>
zna izložit puku i od vitra skriti,
<br>
ogrijat nas zimi i razladit liti.
<br>
<br>
Put nan je poploča, panti ča smo bili,
<br>
ka smo u nevoji križen nas natkrili;
<br>
zna odolit svemu, ne more se raspast
<br>
s kamenon se rodih i pod njin ću zaspat..
<br>
<br>
Nestanu brodi u moru,
<br>
potonu judi u vrimenu,
<br>
ali neće, nikad neće
<br>
ova Duša u kamenu..
<br>
<br>
J.F. 1998.
Pjevana si dok sam bila sasvim mala, ali moje i malo uho zapamtilo te.. Već danima čujem tvoje zvuke i odjednom, slučajnost... imam te cijelu.. vezuješ me za najljepše, za djetinjstvo...
<br>
<br>
<br>
Ja ne mogu drugo nego da je ljubim
<br>
<br>
Vezali me za taj kamen ko da je od suhog zlata
<br>
iako su drugdje bila otvorena širom vrata,
<br>
bacili su neko sidro neki meni slični ljudi
<br>
tako su me za sav život vezali za ovaj kamen ludi..
<br>
<br>
U danima sretnim, u danima grubim
<br>
ja ne mogu drugo nego da je ljubim,
<br>
za sreću i suze što ona ih proli
<br>
ja ne mogu drugo nego da je volim..
<br>
<br>
Bacili su jednom sidro davno prije mog rođenja,
<br>
al imali su srce koje ne zna da se mijenja
<br>
nekad more puno bure, nekad galebova vika
<br>
pa san vezan uz taj kamen k'o da je od suhog zlata
<br>
<br>
U danim sretnim u danima grubim
<br>
ja ne mogu drugo nego da je ljubim
<br>
za sreću i suze što ona ih proli
<br>
ja ne mogu drugo nego da je volim..
<br>
<br>
lipo mi je...
Jakša, mora da si ga volio jako...
<br>
<br>
SUTRA ĆE TE PONIT
<br>
<br>
Sutra će te ponit njih šest među ruke,
<br>
mater će naricat, teško brecat bilo,
<br>
finili su ćaća tvoji trud i muke,
<br>
kamena će ploča pokrit tvoje tilo.
<br>
<br>
Dušu s razumi smokve i rogača,
<br>
ka svoj i naš život pristave si zida,
<br>
sutra će te odvest okle se ne vraća,
<br>
a vrh stola prazna ostat će katrida.
<br>
<br>
Rodilo je zlatom sve ča god si taka,
<br>
nek ti na sve vike zemlja bude laka,
<br>
pokrila te ploča sad smo mi na tratu,
<br>
triba nan odradit život ka žurnatu.
<br>
<br>
Istrajat će tilo dat se neće stina,
<br>
a i ti s nama i neka te nima.
<br>
<br>
Jakša Fiamengo
Cvite sigurno da ga je volio.
<br>
Nadam se da si uronila danas u ovu čašu Mediterana po ovome maestralu i ponovo napunila dušu i da jedriš po svom moru za koji ti jedro ne treba.
<br>
Idem sad malo do Straduna,čitamo se tamo!
Ova pjesma danima me razdire... a danas posebno nakon pročitanih tekstova na forumu osjećam potrebu da je napišem.
<br>
<br>
Posvećujem je Vitezovima koji su se borili za Hrvatsku, za nas, onima kojih više nema, onima koji su hvala Bogu s nama, onima koji su razočarani, neustrašivima, jedinima, pravima jer oni i nakon svega mogu reći...
<br>
<br>
VJERUJEM U TE
<br>
<br>
Vjerujem u te i u svakom dahu
<br>
kličem tvoje ime Zemljo moja sveta
<br>
i kada ležiš smrvljena u prahu,
<br>
i kad uzdišeš na Križu raspeta
<br>
<br>
I kad krvariš iz tisuću rana
<br>
i kad ti crni vrani meso žderu
<br>
i kad si majko živa rastrgana
<br>
u srcu svome čuvam ovu Vjeru
<br>
<br>
Vjerujem u te
<br>
Sveta Zemljo moja
<br>
dubokom vjerom što bregove mrvi,
<br>
što čuvala te poplavama znoja,
<br>
što branila te bujicama krvi
<br>
Vjerujem u te vjerom prognanika
<br>
što mrzne Majko bez doma, topline,
<br>
vjerujem Vjerom tvoga Mučenika
<br>
Navijek nek' živi koj' za Tebe zgine
<br>
<br>
Planine tvoje crkve i oltari
<br>
doline tvoje, svetišta su tvoja
<br>
Sinovi tvoji, Hrvatski puntari
<br>
Temelji tvoji, rasuta ognjišća..
<br>
<br>
Vjerujem u te i u svakom dahu
<br>
kličem tvoje ime Zemljo moja sveta
<br>
i kada ležiš smrvljena u prahu
<br>
i kad uzdišeš na Križu raspeta
<br>
<br>
Vjerujem u te Sveta Zemljo moja
<br>
dubokom vjerom što bregove mrvi,
<br>
što čuvala te poplavama znoja,
<br>
što branila te bujicama krvi
<br>
<br>
Vjerujem u te vjerom prognanika
<br>
što mrzne Majko bez doma, topline,
<br>
vjerujem Vjerom tvoga Mučenika
<br>
Navijek nek' živi koj' za Tebe zgine
<br>
<br>
Danko Angjelinović
<br>
<br>
Hvala im!
Šetam tvojom Obalom bosonoga i razotkrivena, im lanom pokrivena… tražim te u plavom predvečerju u modrim sjenama što se već poigravaju mojim licem, tijelom… bosonoga tonem u pijesak još topao od vreline u smiraj ovog dana, predposljednjeg… Pogled u daljine, u blaženstvo bez kraja i polutama vječitih traženja…
<br>
Teška tišina slegnuta nad morem nosi još težu misao -- besmisao… i kročim naprijed bez straha da će se zaustaviti Vrijeme jer strašno ga zaustaviti želim, strašno i strasno, ne dati mu da se kreće jer znam da tu negdje, na ovoj obali još ima Sreće… I gledam, gledam dalje a nigdje ničeg do poznatog... laži uokolo razasute leže, gmižu, smiju se širokim osmjesima i prijeteći igraju svoje igre… oprezna hodam da se ne zapletem u mreži njihovih ljepljivih niti…
<br>
I gledam ravno preda se u oči tužne Istine svijeta, ovog predvečerja, ovih misli… pa gledam svoju Istinu u ogledalu, s nijemim pitanjem na usnama… trebam li se probuditi iz svoga Sna da bih ugledala tu sliku razočarenja… I gledam dalje jer odavde baš sve se vidi, likovi skinutih maski, Istina još istinitija….
<br>
I šetam tvojom Obalom mirna jer vidim, jer čujem... razlikujem… mirna, jer već su mi znani putevi uzaludni... mirna jer znam put istine, mirna jer svakim potonućem jača izranjam iz dubina i u dubine opet odlazim probuđena... a uspavana… mirna jer vidim tvoje šarenilo boja, raskoš nijansi... mirna jer čujem ritam tvojih udaraljki koje mi tijelo uznjišu poput palme na dalekim obalama… pod stopalima pijesak.. i kročim dalje
<br>
<br>
Kako je svuda pred nama tako mnogo pučina, a tako malo nas...
DA MI SE PROVIDI
<br>
<br>
Da mi se providi da ću te izgubit,
<br>
Skončao bih tužan prije nego odeš,
<br>
prije nego što pustim drugome te ljubit
<br>
prije nego nožem srce mi izbode.
<br>
<br>
Da mi se providi jutro bez tvog jutra,
<br>
zar bi ičeg bilo da mi krv uzmiša..
<br>
Zakopan u tebi ne buden li sutra
<br>
nek' me ladna ploča pokrije i stiša.
<br>
<br>
Da mi se providi da mi te ne bude,
<br>
pustio bih suze da mi te isplaču,
<br>
dani bez tvog lica neka mi dosude
<br>
misto ružmarina samo ljutu draču.
<br>
<br>
Z. Runjić
A što da činim, u ovoj noći
<br>
kad su znali da nas vežu
<br>
žicama?
<br>
Ja čupam srce
<br>
iz ovih grudi
<br>
pa ga kroz prozor nudim
<br>
gladnim pticama..
<br>
One se smiju,
<br>
znaju da nikad nismo bili dio njih..
<br>
<br>
Z. Stipišić Gibonni
<br>
<br>
<br>
More se odmara… Opet sam pobjegla od svega bosa i razotkrivena, trčeći tvojom Obalom.. daleko… daleko jer tamo negdje, negdje daleko, a opet na dohvat ruke vidjela sam je.. pomislih.. tu je.. samo još malo, još malo, malo snage mi treba… činilo se.. nema trnja… nema… kao što nema ni trajanja… Mjesec je pun i zagledan u mene, moj bijeg… Istinu.. Prati me bljedilo njegove puti i odijeva moju razgolićenost srebrom, pretvara me u boginju Traženja naoružanu svilom, boginju i robinju kojom odlučno vlada… I trčim zadihana, neumorna i bezvremenska, svježina noći me grli, a ja joj bježim, uklanjam rukama njezine niti, bježim a zastajem samo u sebi… I tu je, naoko blizu… još sasvim malo… usporavam kao što usporava vrijeme što ga zaustavljam u sebi teško pomičuć kazaljke goleme i teške, propinjem se zaustavljena sva… lakim korakom prilazim… ispred neprobojnog kristalno jasnog, čistog stakla licem naslonjena, rukama priljubljena nalazim je… Gledam je u oči s nijemim pitanjem na usnama jesam li obeshrabrena Istinom odijeljenom od mene nečim tako neskladnim s ovom slikom ljepote noći, nadanja… na staklu moj dah, ali ne i suze… Privid gleda u mene svojim upornim, bezobraznim očima i prilazi mi bez srama, rugajući se... Suprostavljam mu se Snagom pogleda mojih snenih očiju što ne dam da ikad budu probuđene… i ne dam se… NE.. još puteva znanih mi ima…. Još mogu zaustaviti vrijeme, ne probuditi se, jer.. sve je izvan mene.. i nove slutnje s blistavih mora trepere… i ovaj put samo prividno završava…
Mediteraneo
<br>
<br>
Tu gdje me grije zrak,
<br>
tu je mrak..
<br>
tu ostaje moj trag,
<br>
tu gdje se gasi dan,
<br>
tu je sol svih priča koje znam..
<br>
<br>
(autor se koristi pseudonimom i još mu nisma ušla u trag)
Sinoć sam opet usnula San Nježnosti, potrebe i Davanja u liku Viteza Zaštitnika.. Bez vijesti sam s onih obala koje pohodim u svojim traženjima, samo u zraku opipavam dah sna što titra mi još pred očima… Ne dam pogledu da zaraste u tuzi… nemoćna a hrabra, borim se…I zato odlazim ove noći kao što običavam odlaziti u nespokoj a spokoj, zastajem kao što to običavam u sebi zastati, zaustaviti dah i vrijeme, odsanjati San i Svijet i Istinu. Laki su moji koraci poput povjetarca… Poznati putevi donose miris nestalnog… miris ratova i strasti…. U skladu tame i svjetlosti opadajuće Lune, neba s pokojom vidljivom zvijezdom, u ovoj oazi vlada tišina pustinje. U daljinama moga pogleda ocrtava se Svemir i pijesak Postojanja… U ovim očima još tako je puno pogleda…
<br>
Tišina…
<br>
I moji koraci još su tiši.. ne želim probuditi – sebe da ne zaboravim tišinu večeri, riječ, svjetlo svoje postojanosti… Nadomak glasa koji je sve tiši opet ću zaustaviti korak, u slušanju mora, u nejasnoj želji trebam li još nešto vidljivije, udaljenije od potrebe da budem nečija, da završim kao mnogi uz sve neponovljivo, uz sve što možda želim a sva je prilika da odem, da me tišina opet odvede… opet ondje gdje se ništa značajnoga ne da ni naslutiti.. nestajem…
<br>
Do jutra bit ću još tiša, čut će se samo … more..
Kate Bush
<br>
''The Dreaming''
<br>
<br>
All The Love
<br>
<br>
The first time I died
<br>
Was in the arms of good friends of mine.
<br>
They kiss me with their tears. They hadn't been near me for years.
<br>
Say, why do it now
<br>
When I won't be around, I'm going out?
<br>
<br>
"We needed you
<br>
To love us too.
<br>
We wait for your move
<br>
<br>
Only tragedy allows the release
<br>
Of love and grief never normally seen.
<br>
I didn't want to let them see me weep,
<br>
I didn't want to let them see me weak,
<br>
But I know I have shown
<br>
That I stand at the gates alone.
<br>
<br>
"I needed you
<br>
To love me too.
<br>
I wait for your move."
<br>
<br>
All the love, all the love,
<br>
All the love you should have given.
<br>
All the love, all the love,
<br>
All the love we could have given
<br>
All the love, all the love, all the love,
<br>
<br>
The next time I dedicate
<br>
My life's work to the friends I make,
<br>
I give them what they want to hear.
<br>
They think I'm up to something weird
<br>
And up rears the head of fear in me.
<br>
So now when they ring
<br>
I get my machine to let them in.
<br>
<br>
"I needed you
<br>
To love me too.
<br>
I wait for your move."
<br>
<br>
All the love, all the love,
<br>
All the love you should have given.
<br>
All the love, all the love,
<br>
All the love we could have given.
<br>
All the love, all the love, all the love,
<br>
<br>
"Take Care, to-de-loo"
<br>
"Bye"
<br>
"Bye for now"
<br>
"Bye"
<br>
"Later"
<br>
"Byee"
<br>
"Cherio"
<br>
"Bye"
<br>
"Bye bye"
<br>
"Bye"
<br>
"See ya"
<br>
"Byeee"
<br>
"Bye"
<br>
"Byee"
<br>
"Cheers"
<br>
"See ya"
<br>
"Bye"
<br>
"Goodbye"
<br>
"I'll see you soon"
<br>
"Goodnight"
<br>
"We needed you
<br>
To love us too.
<br>
Uz velike rodjendanske cestitke jednom tati - raku.
<br>
<br>
Mala princeza Kiara je bila jako nestrpljiva upoznati Pridelands, kao i njezin otac Simba, kad prije dosta godina nije slusao oca, velikog Mufasu...zato joj je Simba otpjevao prelijepu jednostavu pjesmu:
<br>
<br>
WE ARE ONE
<br>
<br>
Simba:
<br>
As you go through life you'll see
<br>
There is so much that we
<br>
Don't understand.
<br>
And the only thing we know
<br>
Is things don't always go
<br>
The way we planned.
<br>
<br>
But you'll see every day
<br>
That we'll never turn away,
<br>
When it seems all your dreams come undone.
<br>
We will stand by your side
<br>
Filled with hope and filled with pride.
<br>
We are more than we are,
<br>
We are one.
<br>
<br>
Kiara:
<br>
If there's so much I must be
<br>
Can I still just be me
<br>
The way I am?
<br>
Can I trust in my own heart
<br>
Or am I just one part
<br>
Of some big plan?
<br>
<br>
Simba:
<br>
Even those who are gone
<br>
Are with us as we go on.
<br>
Your journey has only begun.
<br>
Tears of pain,
<br>
Tears of joy,
<br>
One thing nothing can destroy . . .
<br>
Is our pride, deep inside,
<br>
We are one.
<br>
<br>
We are one, you and I
<br>
We are like the earth and sky.
<br>
One family under the sun.
<br>
All the wisdom to lead,
<br>
All the courage that you'll need . . .
<br>
You will find when you see
<br>
We are one . . .
Odgovori uz citat
im lanom pokrivena… tražim te u plavom predvečerju u modrim sjenama što se već poigravaju mojim licem, tijelom… bosonoga tonem u pijesak još topao od vreline u smiraj ovog dana, predposljednjeg… Pogled u daljine, u blaženstvo bez kraja i polutama vječitih traženja… 